Safet Oručević, bosanskohercegovački političar i biznismen, bio je gradonačelnik i dogradonačelnik Mostara, jedan je od ključnih političara zaslužnih za poslijeratnu obnovu Mostara.
Pokretač je neprofitabilne organizacije Centar za mir i multietničku saradnju u Mostaru te snažno potiče ideju ujedinjenja i pomirenja građana Mostara. Između ostalog, dobitnik je Plakete Mahatma Gandhi za ideju obnove Starog mosta kao svjetskog spomenika miru, a odlukom sva tri člana Predsjedništva BiH dobio je Plaketu Predsjedništva BiH za historijski doprinos obnovi Starog mosta i stare jezgre grada Mostara. Ovih dana pokreće veliki projekt televizijskog kanala Historija. Sa Safetom Oručevićem, kako je naveo urednik STAVA ” razgovarali smo kao s ličnosti koja je aktivno poticala probosansko političko jedinstvo za lokalne izbore u Mostaru”.
Šta bi podrazumijevalo unutarbošnjačko jedinstvo? Mogli bismo reći da je ovaj izraz i neka vrsta naloga od strane naroda, da upravo narod osjeća da jedino na taj način Bošnjaci mogu naprijed. Međutim, čini se da su bošnjačke suprotstavljenosti jače od potrebe za jedinstvom.
– Nažalost, to se dešava kada su stranački interesi ispred državnih. Sve važnije stranke na političkoj sceni boluju ili su bolovale od tih bolesti. Teško se odvajaju od vlasti i pozicija, neke uvjerene da to rade najbolje, neke iz uskih interesa i vlastite koristi. Na sceni je sukob sujeta, ambicija i interesa. Sudbonosno je važno da to prepoznaju čelnici najvećih stranaka i budu spremni za kompromise, da ne dopuste da ta suprotstavljenost ugrozi vitalni interes – državu Bosnu i Hercegovinu. Jer, narod teško možete prevariti, možda kratkoročno, ali dugoročno se sve to prepoznaje, kažnjava ili nagrađuje na izborima.
A šta bi podrazumijevalo probosansko jedinstvo? Ne čini li Vam se ne samo netačnim nego i krajnje štetnim suprotstavljati bošnjaštvo i bosanstvo, jer ova dva pojma sudbinski podrazumijevaju jedan drugi, zar ne? Ovo je pitanje, naravno, vezano i za one koji tvrde da ne žele s nacionalistima (NS i SDP), a zatim koaliraju s NiP-om i PDA.
– To su političke igre, borba za glasače, za vlast. U suštini, radi se o istim principima, ali različitim načinima realiziranja principa. A što se prvog dijela pitanja tiče, oni koji to suprotstavljaju slabe borbu za cjelovitu i zajedničku državu. Svaka borba za bosansku državu podrazumijeva i borbu za bošnjaštvo, kao što podrazumijeva i borbu za druge narode i sve građane u jednoj bosanskoj državi.
Možete li nam, konkretno, na primjeru Mostara približiti šta je unutarbošnjačko, a šta probosansko jedinstvo?
– Rahmetli predsjednik Alija Izetbegović jedne je prilike rekao: “Sve što bosanski misli je za jedinstven Mostar.” Nažalost, Mostar još uvijek nema taj “luksuz” da se bori s normalnim svakodnevnim problemima. U gradu su snage koje negiraju zločine i slave zločince. Jedinstvo, i uz vidne različitosti, neminovno je ako želimo pobjedu, jer se nije promijenila politika HDZ-a. Zato Mostar treba birati ljude, a ne stranke. Mostar sada kontra HDZ-a ima dvije liste i među njima, srećom, postoji dobro razumijevanje. U obje liste su svjesni na kojem području koja od njih ima veće šanse, a mislim da su toga svjesni i glasači.
Može li SDA biti na gubitku ako praktički izostavlja svoje ime i okuplja koaliciju koja nema stranačkih obilježja? Događa se to sada u Mostaru, događalo se u Stocu, u Srebrenici… Bez obzira na to, SDA se označava kao nacionalističku stranku, radikalnu stranku i slično.
– Važno je razumjeti da sredine koje ste naveli nisu lokalna pitanja. Tako je i Mostar strateško državotvorno pitanje. Iz ove koalicione priče koju trenutno imamo u Mostaru treba da se gradi priča za Hercegovačko-neretvanski kanton na izborima 2022. godine. Kada probosanske stranke budu vladale Hercegovinom, svima će biti bolje, pa i Hrvatima, vjerovali ili ne. SDA se zato mora odreći puno toga.
U narodu se uvriježilo reći “od Marindvora do Kozije ćuprije” kada se želi opisati politika koja ne vidi dalje od okvira Sarajeva. S jedne strane imamo vrlo tačnu ocjenu da je Bosna na svakom njenom pedlju, a u praksi će Bh. blok proglasiti Republiku Sarajevo. Ne čini li Vam se da je, općenito govoreći, riječ o nekom vrlo ozbiljnom poremećaju, gubljenju težišta, ravnoteže?
– Apsolutno, svi smo dali sve i ginuli za Sarajevo kao simbol očuvanja naše državnosti. I uspjeli smo, pa i po cijenu teritorija u drugim dijelovima BiH. Danas, hvala Bogu, Sarajevo je prijestolnica s kojom se ponosimo, ima budžet veći i snažniji od cijele RS. Davno je trebalo, a i sada nije kasno, da Sarajevo putem posebnog fonda pomogne razvoj drugih rubnih krajeva, obratiti pažnju pogotovo na one dijelove države koji okončanjem agresije nisu bili pod kontrolom Armije RBiH i državotvorne politike. Iz Sarajeva treba krenuti investiranje i strateško ekonomsko jačanje Mostara, Stoca, Čapljine, Neuma…, time će se pobrisati i ovi tragovi tzv. Herceg-Bosne. Da ne govorim o povratnicima u RS i šta bi im takav pristup glavnog grada značio. To sam predlagao prije 18 godina… Ideju je progutao egoizam.
Kada govorimo o Vašem projektu Centra za mir u Mostaru, možete li procijeniti na kojem smo stupnju mirotvorstva? Eto, je li moguće uopće govoriti o miru ako nema dijaloga, ili je njegova provedba u rukavicama?
– Iskreno, ranije je dijaloga bilo mnogo više. Brže su rješavana teška pitanja između do jučer najvećih protivnika. To se izgubilo u poplavi populizma. Lakše se svađati i tako osvajati vlast. Nažalost, to je matrica koju su svi prihvatili i onda se čudimo kako se transformiraju neki do jučer normalni lideri u ekstreme. Čini mi se da je drugačije i puno uspješnije bilo u onoj deceniji nakon rata, ovo je sad neoprostivo sporo i naopako.
Na koji način Vi vidite ostvarivanje nužne dijaloške perspektive s Hrvatima? Je li uopće moguća? Šta je problem? Dijalog se u Bosni nikada ne odnosi na dvoje, već na troje, zar ne? Želim reći da je nemoguće ostvariti blagotvornost dijaloga ako nije sinhroniziran utroje.
– Bošnjaci nesumnjivo podnose najveću žrtvu u izgradnji države i zbog toga ne trebamo imati osjećaj nepravde, nego biti ponosni. To je dug i težak put, ali i trajni zadatak za Bošnjake koji moraju biti predvodnici dijaloga po svim pitanjima. Greška je sve svoditi na dva lidera ili na dvije stranke, to je zamka. Mora se službeno i neslužbeno krenuti u procese rješavanja nagomilanih pitanja i prema Srbima i Hrvatima, samo od sebe neće ništa doći i Bošnjaci najviše gube čekajući. Koliko sad vidim, samo je otvoren srpsko-hrvatski dijalog. Dobro znamo šta nam je govorio Alija Izetbegović, a i sama historija, kako smo prolazili kad njihov dijalog napreduje.
Koja je Vaša reakcija kada u medijima pročitate frazetinu “nacionalisti se dogovorili”? Ne čini li Vam se da ova otrcana fraza ide prema potpunoj relativizaciji ne samo političkih pozicija u sadašnjosti već i onih u prošlosti? Bili ste prisutni u delegacijama kada je Alija Izetbegović vodio neke od ključnih mirotvornih dogovora. Je li ikad postojala ta vrsta volje koja se imputira da se nešto na bošnjačkoj strani “prodalo”, “iznevjerilo” i slično?
– Toj vrsti relativizacije sadašnjosti i prošlosti najbolji će odgovor dati historija. Da, bio sam na skoro svim pregovorima. Ogroman je teret iznio Alija Izetbegović. Da nije bilo onakvog čovjeka, samo Bog zna, ali mislim da bismo izgubili rat. Mnogo je sjajnih pobjeda odneseno i na pregovorima…, koliko mudrosti, lucidnosti, opstanka na ivicama propasti. Bilo je u tim pregovorima i propusta i grešaka, ali nikad nikakvih izdaja.
Koja je Vaša ocjena predizborne atmosfere u Mostaru? Do koje ste mjere zadovoljni koalicijskim potencijalom ostvarenim na probošnjačkoj ili probosanskoj strani?
– Mostar je uspavan i satran zadnjih 16 godina. Očekujem da će se sada probuditi i da će probosanske stranke pobijediti HDZ.
Ambiciozno ste najavili projekt jednog specijaliziranog historijskog TV kanala. U kojoj ste fazi realizacije? Kakve nam dokumentarne serijale možete najaviti?
– Da, težak i zahtjevan i za njegovu realizaciju trebaju tri godine produkcije, doslovce svi stručnjaci i kompetentni sagovornici, da bismo zaokružili sve historijske epohe, TV kalendar, veliki serijal Svjedoci vremena, kao i posebno obrađena ogromna arhiva koju skupljamo 20 godina kroz nekoliko formata Kamera pamti, Minute historije i tako dalje, a posebno da se zabilježi na jednom mjestu događaji i arhiva iz rata od 1992. do 1995. Očekujem da krenemo s programom u ovom mjesecu na platformi Moja TV. Puno je toga iza nas, očekujemo i pomoć donatora i cijele zajednice.
