Ahmed-paša Rizvanović zaviještao je vakufe u Gazi i Jerusalemu. U Gazi je obnovio vitalne gradske objekte i time dao novi polet ekonomskom razvoju. Obnovio je i proširio tvrđavu Pašin zamak (Kasr el-Baša) i džamiju u toj tvrđavi, obnovio hamam Es-Semmera (kupatilo Samarićana), danas jedini preostali hamam u Gazi, obmovio Han ez-Zejt (Han ulja), te Suk ez-Zeheb (Bezistan zlata, Suk el-Kajsarijje). Sve građevine koje je Ahmed-paša renovirao i danas postoje u Gazi. Našoj javnosti slabo je poznato da se među 198 građevina i znamenitosti koje čine kompleks Mesdžidu-l-Aksa u Jerusalemu nalaze i dvije vakufske građevine našeg Ahmed-paše Rizvanovića

U današnjoj Palestini, pored jednog kolektivnog vakufa, osmanskodobne vakufe osnovalo je sedam Bošnjaka. Jedan od njih bio je veliki vezir – Damat Rustem-paša Opuković, jedan je bio valija susjednog Egipta – Javuz Ali-paša Malkoč, dvojica su bili valije Damaska – Deli Husrev-paša Sokolović i Behram-paša Sokolović, dvojica sandžak-begovi Gaze, Nablusa i Jerusalema –  Ahmed-paša Rizvanović Sokolović i Musa-paša Rizvanović Sokolović, a jedan je bio valija Damaska, Akke (Sajde) i Tripolija te sandžak-beg Jerusalema – Ahmed-paša Džezzar. Njihovi vakufi podignuti su u četirima palestinskim gradovima: Akka, Jerusalem, Gaza i Han Junus.

PRVI ČOVJEK KOJI JE PORAZIO NAPOLEONA

Zasigurno su najznačajniji i najveći palestinski bošnjački vakufi oni koje je Džezzar Ahmed-paša Bošnjak (1730–1804) podigao u Akki, gradu na sjeveru Palestine. Ahmed-paša rodio se navjerovatnije u Fatnici kod Bileće, u muslimanskoj porodici Pervan. S osamnaest godina odlazi u Istanbul, u kojem se nekoliko godina bavi berberskim zanatom. U službu glasovitog Ali-paše Hećimovića (Hekimoğlua), tada novog valije Egipta, stupa 1757. godine. S njim odlazi u Kairo i ondje pristupa memlucima, vojničkoj klasi oslobođenih robova koja je dominirala egipatskom političkom scenom. U Egiptu ostaje do 1768. godine. Od tada do 1772. godine bio je u Anadoliji, Antakiji, Šamu, te ponovo u Egiptu. Zatim 1772. godine dolazi u Šam. Tu započinje vrtoglav napredak njegove karijere, ponajviše zahvaljujući činjenici da je u tom kriznom dobu za Osmansku državu uvijek nastupao u ime Osmanlija. Titulu paše i sandžak‑begluk nad Akkom, sandžakom u ejaletu Sajda, dobio je 1775. godine. Sljedeće, 1776. godine postaje i valija cijelog ejaleta, čije sjedište odmah prenosi iz Sajde u Akku.

Ahmed-pašino namjesništvo nad ejaletom Sajda trajalo je, što direktno, što preko njegovih zastupnika, neprekidno sve do pašine smrti 1804. godine. U čak pet navrata, približno dvanaest godina, bio je i valija Damaska. Skoro cijeli period namjesnikovanja u Akki upravljao je i ejaletom Tripoli, također preko zastupnika.

U vrijeme Napoleonove invazije na Egipat i Šam (1798–1799), kao najmoćniji i najsposobniji osmanski namjesnik na širem prostoru, bio je istovremeno serasker (vrhovni komandant) Egipta i Šama, zapovjednik (emir) šamske hadžske karavane, sandžak-beg Jerusalema, beglerbeg Damaska, Sajde, Tripolija i Egipta.

Pobijedivši pod Akkom 1799. godine, Ahmed-paša postao je svjetski poznat kao prvi čovjek koji je porazio Napoleona. Time je spasio Osmansko carstvo od moguće kapitulacije. Koliko je Ahmed-pašina pobjeda na globalnom nivou značila, govori i sam Napoleon, koji je 1805. godine izjavio šta misli da bi se desilo da je 1799. godine zauzeo Akku: “Stavio bih turban, obukao bih vojnike u velike turske hlače i izlagao bih ih samo boju u slučaju krajnje nužde. Načinio bih ih svetim bataljonom – mojim besmrtnicima. Završio bih rat s Turcima pomoću arapskih, grčkih i ermenskih trupa. Umjesto bitke u Moraviji, osvojio bih Bitku kod Isa, načinio sebe carem Istoka, te bih se vratio do Pariza putem Konstantinopolja.”

Ahmed-paša Bošnjak dosta je ulagao u razvoj privrede Akke. Njegovo skoro tridesetogodišnje pašovanje Akkom smatra se njenim zlatnim dobom u ekonomskom, vojnom i arhitektonskom smislu. Akka je za vrijeme njegove uprave bila najveća šamska luka, treći grad po veličini i ekonomskoj snazi u cijelom Šamu, nakon Halepa i Damaska, vojni i politički centar Šama, te njegov najutvrđeniji grad. Akka nosi nadimak Medinetu-l-Džezzar (Džezzarev grad) upravo zbog Ahmed-pašinih zasluga.

Džezzar Ahmed-paša je ne samo najveći vakif Akke već i najveći vakif osmanskodobne Palestine. Bio je veliki graditelj Akke, a i lično se zanimao za arhitekturu i građevinu. I sam je pravio i crtao građevinske planove, dizajnirao i nadgledao gradnju. Osavremenio je i proširio fortifikaciju Akke, udvostručio Han Šahverda (Eš-Šahverda), te podigao akvadukt i novi vodovod, Han Umdan (El-Umdan, Han stupova), najveći i najočuvaniji karavan-saraj u Palestini, bezistan Suk El-Džezzar, Veliki hamam, šadrvan, medresu, biblioteku, turbe, tri džamije, petnaest sebilja, divanhanu, radnje, skladišta, hamame, mlinove, kahve, pekare, vakufske kuće, gradske parkove, vojne barake itd. Njegova džamija Nur Ahmedija predstavlja najveću osmansku džamiju u Palestini, a ujedno treću najveću džamiju u Palestini uopće, nakon El-Akse u Jerusalemu (Mesdžid el-Aksa) i Ibrahimove džamije (El-Harem el-Ibrahimi) u Hebronu. Prema nekima, riječ je o najljepšoj palestinskoj džamiji. Ahmed-paša je, također, obnovio i proširio fortifikaciju Bejruta.

Pored arapskih izvora, i oni zapadni spominju Džezzarevo bošnjačko porijeklo. Tako britanski mornarički pukovnik Squire (1780–1812), koji je bio u posjeti Džezzaru 1802. godine, navodi u svom brodskom dnevniku, između ostalog, i sljedeću pašinu izjavu: “Vezir (reče on) ima bogate haljine i vrijedne ukrase u izobilju; ali on nosi sve svoje bogatstvo na sebi. Ja sam Bošnjak, grub, neotesan vojnik, nenaviknut na dvorove i ljubaznost, ali odgojen u vojničkim logorima i na bojnim poljima. Nemam lijepa odjela niti fine šalove; no, moje čete su brojne i dobro plaćene. Ja sam stručnjak u rukovanju sabljom; s jednim udarcem svoga mača presjekao sam na dvoje cijev muškete.” Stoga ne treba čuditi da je Ahmed-paša, pored mononacionalnih jedinica Kurda, Magribljana, Albanaca, imao i posebnu jedinicu sačinjenu od Bošnjaka. Nju spominje i Volney (1757–1820), francuski historičar i putopisac, kada kaže da su Džezzareve trupe u cjelini bile sastavljene od 900 Bošnjaka konjanika i 900 Magribljana pješaka. Štaviše, u kritičnom trenutku, za vrijeme pobune memluka iz 1789. godine, Džezzar je ugušio pobunu s trideset vjernih bošnjačkih vojnika. Ukopan je u turbetu pored svoje Nur Ahmedije.

RIZVANOVIĆI SU GAZOM UPRAVLJALI 150 GODINA

Važne vakufe u Palestini ostavili su i pripadnici porodice Rizvanović, tačnije dva njena člana: Ahmed-paša Rizvanović Sokolović (?–1607) i Musa­-paša Rizvanović Sokolović (?–1679). Porodica Rizvanović ogranak je porodice Sokolović. Rodonačelnicima Rizvanovića smatraju se Kara Šahin Mustafa-paša Sokolović i njegov sin Rizvan-paša Sokolović. Rizvanovići su uspostavili dinastiju koja je približno 150 godina upravljala Gazom i južnom Palestinom, tj. sandžacima Gaza, Jerusalem i Nabulus: od 1524. do 1585. godine s prekidima, te od 1585. do 1690. bez prekida.

Nakon Kara Šahin Mustafa-paše, te Rizvan-paše, na položaj sandžak-bega Gaze dolazi Ahmed-paša, sin Rizvan-pašin, koji je bio sandžak-beg Gaze više od dvadeset godina (1585–1607). Jedno vrijeme bio je i sandžak-beg Jerusalema i Nabulusa. Ahmed-pašu je naslijedio njegov sin Hasan Arap-paša (1607–1644), koji je bio i beglerbeg Tripolija. Imao je 85 djece. Poslije Hasan-pašine smrti, sandžaci Gaza, Nabulus i Jerusalem dospjeli su u ruke njegovog sina Husejn-paše (1644–1661, 1661–1662), koji je još za života svog oca bio na položaju sandžak-bega Nabulusa i Jerusalema. Uskoro je svom sinu Ibrahim-paši predao upravu nad Jerusalemom, zatim i nad Gazom, a u svojim rukama zadržao je samo sandžak Nabulus. No, sin mu umire (1661), tako da ponovo preuzima kontrolu nad sva tri sandžaka. Husejn-pašu je naslijedio njegov brat Musa-paša (1663–1679), a Musa-pašu njegov sin Ahmed-paša II (1679–1690). Porta je smijenila Ahmed-pašu II, te time srušila dinastiju Rizvanovića, koja je ubrzo pala u zaborav. Rizvanovići i dan danas žive u Gazi. Nose prezime El-Baša (Pašić, Dar El-Baša).

Ahmed-paša Rizvanović zaviještao je vakufe u Gazi i Jerusalemu. U Gazi je obnovio vitalne gradske objekte i time dao novi polet ekonomskom razvoju. Obnovio je i proširio tvrđavu Pašin zamak (Kasr el-Baša) i džamiju u toj tvrđavi, obnovio hamam Es-Semmera (kupatilo Samarićana), danas jedini preostali hamam u Gazi, obmovio Han ez-Zejt (Han ulja), te Suk ez-Zeheb (Bezistan zlata, Suk el-Kajsarijje). Sve građevine koje je Ahmed-paša renovirao i danas postoje u Gazi.

Našoj javnosti slabo je poznato da se među 198 građevina i znamenitosti koje čine kompleks Mesdžidu-l-Aksa u Jerusalemu nalaze i dvije vakufske građevine našeg Ahmed-paše Rizvanovića. Riječ je o tekijama. Zapadna tekija danas je Ured pomoćnika direktora Mesdžidu-l-Aksa, a Istočna tekija Ured za prevođenje. Treba spomenuti da je Ahmed-paša uvakufio i izvjesne privredne vakufe za izdržavanje svojih dviju tekija u Mesdžidu-l-Aksi.

Musa-paša Rizvanović krenuo je stopama svog djeda Ahmed-paše. U njegovo je doba Gaza još bila prosperitetan grad. Musa-paša je, između ostalog, obnovio Veliku džamiju u Gazi. Ona je i danas centralna bogomolja za muslimane Gaze. U unutrašnjosti džamije i dalje stoji natpis iz 1663. godine, koji sadrži ime obnovitelja Musa-paše Rizvanovića.

TRAGEDIJA BOŠNJAČKE ZAJEDNICE U CEZAREJI

Pored vakufa Ahmed-paše Rizvanovića, u Jerusalemu su postojali i vakufi Damat Rustem-paše Opukoviće, ali oni nisu sačuvani.

Javuz Ali-paša Malkoč Bošnjak (?–1604) potječe iz ugledne bosanske begovske porodice Malkoč. Porodica ima turske korijene, tačnije, bosanski su Malkoči ogranak porodice Malkoçoğlu, jedne od najpoznatijih osmansko-turskih porodica. Izvori prvi put spominju Javuz Ali-pašu kao sultanskog silahdar-agu. Poslije je, 1601. godine, postao valija Egipta, a 1603. godine veliki vezir. Tokom vojnog pohoda na Ugarsku 1604. godine preminuo je u Beogradu. Tu je i ukopan. Imao je vakufe u Egiptu i Palestini.

U ulozi egipatskog valije, Ali-paša je obnovio tvrđavu u Han Junusu kod Gaze. Ova je tvrđava zauzimala strateški važan položaj na putu Damask – Kairo i smatrana je “ključem Egipta”. Stoga ne iznenađuje da se jedna od odsudnih bitaka između Osmanlija i memluka, tokom osmanske kampanje zauzimanja Egipta, odigrala kod Han Junusa krajem 1516. godine. Osmansku vojsku u bici je predvodio bošnjački veliki vezir Sinan-paša Borovinić. Tvrđava Han Junus danas se nalazi u pojasu Gaze. Kao i većina drugih historijskih građevina ovog područja, zapuštena je i u poluruševnom je stanju.

Behram-paša Sokolović sagradio je 1569. godine, dok je bio sandžak-beg Gaze (1569–1670), jedan sebilj. Njega je 1861. godine obnovio Rifat-beg Čerkesija (Rif’at-beg el-Džerkesi). Jednu njegovu obnovu naredio je i sultan Abdulhamid II 1900. godine. Sebilj postoji i danas. Poznat je kao sebilj sultana Abdulhamida II, odnosno Rifaijski sebilj (Sebilu-r-Rifaijje, Rifat-begov sebilj). Nalazi se u srcu Starog grada u Gazi.

U Palestini postoji džamija koja predstavlja, navjerovatnije, jedini kolektivni vakuf Bošnjaka u arapskom svijetu. Nalazi se u Cezareji.

Cezareja je grad na sjeveru Palestine, otprilike na pola puta između Tel Aviva i Haife. Grad je kroz historiju doživljao svoje uspone i padove, tako da sedamdesetih godina 19. stoljeća biva sveden na malo ribarsko naselje. No, situacija se mijenja kada se u Cezareju 1884. godine naseljavaju bošnjačke porodice kao izbjeglice nakon austrougarske okupacije Bosne. Na popisu iz 1887. godine Cezareja je imala apsolutnu muslimansku većinu. Bošnjaka je bilo 265, a drugih muslimana 670. Bošnjaci zidaju svoje kuće, te na krajnjem jugu grada, pored luke, grade džamiju u “hercegovačkom stilu”, tj. kamenu džamiju s kamenom cilindričnom munarom. Palestinci joj daju ime “Bošnjačka džamija”.

Cezareja je imala približno 1.000 stanovnika kada su 1947. godine Jevreji počeli s protjerivanjem muslimana s područja buduće države Izrael. Tom prilikom ni Cezareja nije pošteđena.

Pripadnici jevrejske paramilitarne organizacije “Lehi” organizirali su prisilno i sistematsko iseljavanje muslimana Cezareje u decembru 1947. i januaru 1948. godine. Onda je jevrejska paramilitarna organizacija “Hagana” u februaru 1948. godine sistematski uništila skoro sve muslimanske kuće i građevine. Bošnjacima i drugim muslimanima Cezareje zabranjen je povratak na njihovih 31.786 dunuma zemlje koje su posjedovali u gradu i okolini. Poznata jevrejska porodica Rothschild osnovala je 1952. godine u Cezareji razvojnu korporaciju (Caesarea Development Corporation). Ova je korporacija izgradila novu jevrejsku Cezareju. Rothschildi su korporaciji prepustili 35.000 dunuma zemlje koje su posjedovali u blizini stare Cezareje, a sve s ciljem razvoja novog grada. Danas nova jevrejska Cezareja ima približno 5.000 stanovnika i predstavlja jedinu izraelsku lokalnu zajednicu kojom rukovodi privatna korporacija.

Stara Cezareja danas je u ruševinama. Korporacija Rothschilda nekoliko preostalih kuća pretvorila je u restorane, a Bošnjačku džamiju u bar. Treba spomenuti da je Izrael od stare Cezareje, tj. od uzurpirane cezarejske muslimanske zemlje, 2011. godine napravio nacionalni park “Primorska Cezareja” (Caesarea Maritima).