Časopis “Bosanski pogledi”, koji je u emigraciji izlazio od 1960. do 1967. godine, bio je gotovo jedina spona bošnjaštva i skoro jedini prostor afirmacije narodnog i nacionalnog imena Bošnjak od doba stvaranja Jugoslavije do u predvečerje njezinog raspada. Sve u vezi s bošnjaštvom mimo “Bosanskih pogleda”, mimo ljudi okupljenih oko ovog časopisa i, kasnije, oko Bošnjačkog instituta u Zürichu, te rijetkih književno-umjetničkih tekstova nastalih u Jugoslaviji, bilo je sporadično i neorganizirano. Bošnjaštvo je zamrlo tokom obiju Jugoslavija, naročito od 1945. godine, a prvo glasno izgovaranje i zagovaranje imena Bošnjak za naciju koja je u to vrijeme nosila naziv Musliman stiglo je upravo iz emigracije početkom devedesetih. Ovo je jedan od tekstova iz “Bosanskih pogleda” koji pokazuju da izvan Bosne bošnjaštvo nije prestajalo živjeti. 

ADIL ZULFIKARPAŠIĆ PODIJELIBošnjačka džamija u Palestini, u Cesariji 

Prilikom moga zadnjeg putovanja po arapskim zemljama, u Kuvajtu sam imao čast upoznati dr. Sulejmana Kathodu-Ćehaića. Dr. Kathoda rođen je u Palestini, u Cesariji, koja je sve do palestinskog rata bila jedno čisto bošnjačko naselje. Dr. Karthoda je srednju školu završio u Jerusalemu, a studije u Londonu. Već prije sam čuo o njemu. Da je dolazio u Bosnu i da se je iz Bosne i oženio. S njim sam razgovarao po bosanski, kako to on kaže, kojim on govori vrlo dobro.

Pričao mi je doktor da se je jedna grupa Hercegovaca iselila još 1883. godine u Palestinu. Mada u arapskom svijetu velike kulture i iste vjere, oni su ne samo zadržali uspomenu na svoj kraj nego i jezik i narodno obilježje i ime. Sve familije se sad pored svoga prezimena zovu još Bošnjacima, kako se i osjećaju.

Pričao mi je dr. Šemso Dervišević da je za vrijeme svoga boravka u Alžiru našao nekoliko malih naselja koja se zovu Bosna ili imaju njihovi stanovnici nadimak Bosnali. U jednom selu, koje je posjetio i s ljudima razgovarao, doznao je da su im stari doselili kao zanatlije još prije više od 250 godina. Čuo sam da takvih slučajeva ima i u Egiptu, pa i u Sudanu.

Mnogi su od njih zaboravili jezik, ali nadimak Bošnjak im je skoro svuda ostao.

Nakon razgovora s dr. Kathodom, koji je u svojoj rodnoj kući i naselju govorio bosanski i koji se još uvijek osjeća Bošnjakom, razmišljao sam o onim našim “historičarima” koji se iznenađuju na bosanski osjećaj muslimana i na naše bošnjaštvo u emigraciji, kojeg je navodno izmislio Kalaj.

Evo, davno prije Kalaja iselili su se ovi Bošnjaci i ponijeli svoj narodni osjećaj i ime. Kako je to duboko ukorijenjeno i snažno u duši naroda, vidi se da je kroz stoljeća ostalo ne samo u uspomeni nego kao pravo nacionalno obilježje naroda iz Bosne i Hercegovine.

Niko nije importirao u Bosnu Bošnjaštvo niti ga je iko izmislio, nego su nacionalna imena i ideje importirane. Ali im ih pored toga priznajemo ako ih jedan dio naroda prihvaća, pa makar i iz vjerskih razloga.

Mi smo uvjereni da će se i naši srpski i hrvatski nacionalisti pomiriti s bošnjaštvom jer kad ono nije napušteno od malih iseljeničkih kolonija za više stotina godina, onda neće ni od nas i našeg naroda – nikada.

(Bosanski pogledi, god. 5, juli-oktobar 1964, br. 36-39)