Konvoj s lijekovima, medicinskom opremom i hranom krenuo je iz Splita i predstavljao je spas za Tuzlu i regiju, u kojima je vladala velika glad. No, konvoj spasa, kako su ga zvali, nije stigao na odredište, a zločin su snimili strani novinari   

Četvrtog juna 1993 godine napadnut je i opljačkan konvoj koji je u Tuzlu te gladne godine trebao dopremiti osnovne životne namirnice i lijekove. Uprkos svim pisanim odobrenjima Hrvatskog vijeća obrane (HVO) za siguran prolazak, tzv. tuzlanski konvoj spasa zaustavljen je i opljačkan u blizini Novog Travnika, a neki od vozača su ubijeni.

Ubijeni su vozači Fikret Ademović, Adil Akeljić, Fikret Hadžibeganović, Hazim Grahić, Hasan Gušić, Mustafa Karić i Hamdija Mutišević. Nije poznato šta se dogodilo sa Salkom Memićem, a prilikom dešavanja u Rankovićima, u blizini Viteza, nestale su još tri osobe.

Opljačkana su 142 kamiona, 20 putničkih vozila, devet kombija, dva sanitetska vozila s opremom i lijekovima, roba široke potrošnje u vrijednosti 17 miliona maraka i približno 500 tona druge robe, čija vrijednost nije procijenjena, kao i novca u iznosu oko 1,3 miliona maraka.

U izvještajima Centra službe bezbjednosti (CSB) Tuzla navodi se, između ostalog, da su žene i djeca četvrtog juna 1993. godine blokirali put u selu Rankovići kod Novog Travnika i zaustavili konvoj. Žene su motkama razbijale stakla na vozilima, a uslijedila su maltretiranja, masovne pljačke i ubistva.

Reporteri HRT-a i BBC-ja snimili su haos koji se dešavao u prisustvu UN-a, a čiji pripadnici, prema tadašnjem izvještaju BBC-ja, ništa nisu mogli učiniti kako bi ga spriječili.

Tuzlak Jasminko Hozić jedan je od preživjelih učesnika konvoja. Ovaj tuzlanski konvoj spasa on naziva konvojem užasa i ni dan-danas mu nije jasno zašto je pušten autobus u kojem se on nalazio, dok ostalima prolaz nije bio dopušten.

“Te 1993. godine, na Uskrs, otišao sam u Sloveniju. Prethodno sam kao vojnik Armije Republike Bosne i Hercegovine dobio odobrenje od komandanta Enesa Atića da odem na 15 dana posjetiti rahmetli brata. Išao sam da ga vidim jer je bio teško bolestan. Dan nakon što smo prošli na putu ka Sloveniji, ‘puklo’ je u Srednjoj Bosni i počinjeni su neviđeni zločini nad bošnjačkim stanovništvom Ahmića. Umjesto petnaest dana, kod brata sam ostao tri mjeseca jer se nisam mogao vratiti, ali čim sam čuo da se u Splitu priprema konvoj za polazak u Tuzlu, da je postignut dogovor za njegov prolazak i otišao sam na Poljud s namjerom da se tim konvojem vratim”, pričao je Hozić Stavu.

Čekao se, navodi Hozić, pogodan trenutak za kretanje konvoja. U Splitu je proveo sedam dana, spavajući u parku, u blizini mjesta gdje se konvoj formirao.

“Kada smo konačno krenuli, bio sam u autobusu marke ‘Sanos’. Došli smo do Cista Prova. Tamo nas je hrvatska vojska pustila, ali tek nakon dva dana, jer su se opet čekale neke dozvole pa smo bili vraćeni u Hrvatsku, pa zatim ponovo na Cistu Provo. Tamo sam sreo Hasana Gušića i Hamdiju Mutiševića. Obojicu sam znao od prije rata. Kratko smo razgovarali, pitali su me gdje sam pošao. Sa sobom sam imao cigarete koje sam ponio u Tuzlu i nešto novca, a krenuo sam da ručam dok je konvoj stajao. S Hasanom sam još kratko pričao. Rekao mi je da vozi humanitarnu pomoć i pričali smo o tome. Hamdija je ušao u autobus. Pozdravili smo se. Otišli su poslije pola sata.”

Nakon nekog vremena, pokrenuo se i autobus u kojem se nalazio naš sagovornik, ali na Makljenu, prisjeća se, ušli su “ljudi kockastih glava, grdosije u vojničkoj uniformi i istjerali van putnike koji su bili muslimani”.

“Šahovnice ne razlikujem, ali bili su u uniformi s amblemima šahovnice. To su bile grdosije od ljudi. Kada su nas istjerali, jedan mi je uvalio cijev pod rebra. Pretresli su nas, a jednog putnika su i šamarali. Znam da su nam najgora bila djeca s oružjem, nadrogirani balavci od 15-16 godina. Njih smo se najviše plašili, a takav strah dok je držao cjevuru automata prislonjenu uz mene nikada prije ni poslije nisam osjetio. Moji prijatelji Nurdin i Željko vraćali su se iz Njemačke u Nissanu. Njih su istjerali iz auta. Nurdinu su slomili dva rebra, a Željka su šamarali. Kolona je bila kilometarska, a čuo sam da je bila do vrha Makljena.”

“Meni su još u Varešu sve oduzeli. Ne znam kako su nas pustili da dalje idemo, ali naš je autobus prošao kroz Vitez bez zaustavljanja. Iz ove perspektive, nije mi jasno zbog čega su nas pustili, ali vidio sam u prolazu šta se dogodilo drugima. Ja sam posljednji koji je Hamdiju i Hasana vidio žive. Ovaj događaj bio je klasična pljačka i većina nas misli da su pokradeni milioni završili u temeljima tzv. Herceg-Bosne. Uvjeren sam da su pljačka i ubistva bili inicijalna kapisla za to. Mene nikada niko nije pitao da svjedočim o onome što znam, niti sam davao iskaze policiji ili tužiocima”, navodi Hozić.

Nedžad Gušić, sin ubijenog vozača Hasana Gušića, pričao je Stavu da želi vjerovati pravosuđu i polaže nade u to da će naredbodavci, izvršitelji i saučesnici u ovom zločinu biti odgovarajuće kažnjeni.

“Pravda je prespora. Sama činjenica da se na pokretanje istrage čekalo 26 godina govori dovoljno o svemu. Postoje svi dokazi, dokumenti, pa i snimci, jer su kamere HRT-a i BBC-ja snimale dešavanja i sve se moglo mnogo ranije završiti. Iako mi oca nikakva presuda ne može vratiti, ako bi se njegove ubice kaznile, bio bi to barem djelić satisfakcije za moju i ostale porodice. Moja je nena izgubila sina i samo ona zna kakav joj je život poslije toga. Moja je majka izgubila supruga, sama je othranila sestre i mene. Kada sam javio majci da se vodi istraga, rekla mi je: ‘Hvala Bogu da sam to doživjela.’ Sestre i ja ostali smo bez oca kao djeca. Imao sam devet godina kada se to desilo i on nam svakim danom sve više i više nedostaje. Kažu da vrijeme liječi rane, ali to nije istina. Moj otac i drugi koji su ubijeni žrtvovali su svoje živote u pokušaju spašavanja građana Tuzle i desetina hiljada protjeranih ljudi iz sjeveroistočne Bosne. To se nikada ne smije zaboraviti.”