Homeini je u stotinu godina bio prvi iranski vladar koji je preminuo u svojoj rodnoj zemlji, umjesto u egzilu ili u rukama krvnika. Pripreme za njegovu dženazu bile su toliko složene da je ona odgođena za nekoliko dana. Kad je njegovo tijelo premješteno na obronak iznad Teherana, okupilo se toliko mnoštvo da su ih vatrogasci morali prskati vodom kako bi spriječili da se ljudi onesvijeste 

Politička i vjerska neslaganja koja su dovela do Islamske revolucije 1979. imaju svoje korijene u evoluciji savremene iranske države. Godine 1925. mladi oficir Reza Han predvodio je državni udar kojim je nakon 131 godine vladanja skinuta dinastija Kadžar i osnovana dinastija Pahlavi. Nakon Drugog svjetskog rata, Britanci i Sovjeti napuštaju zemlju 1946, ali Iran ostaje pod stranim utjecajem, posebice početkom hladnog rata. Nacionalisti na čelu s Mohammadom Mossadeqom dolaze na vlast 1951. godine.

No, CIA i britanska obavještajna služba srušile su ga dvije godine kasnije, vraćajući na vlast dinastiju Pahlavija. Šah je potpuno gurnuo u stranu iransku promuslimansku struju, a njegova vladavina hranila je gnjev opće populacije. Do 1979. nezadovoljstvo je preraslo u revoluciju. Tada se Homeini vraća u zemlju, odstranjuje komuniste i sekularne stranke, svrgava šaha i preuzima sve poluge vlasti, okončavši tako iransku monarhiju.

Rođen u septembru 1902. godine u pokrajini Homein, bio je sin i unuk šiijskih imama. Ozbiljan, introvertan dječak, mladi Ruhollah počeo je učiti Kur’an u dobi od šest godina. Kao odličan učenik, nakon studija nastanio se u gradu Komu, gdje je desetljećima predavao fikh, usuli fikh i filozofiju. Homeini se nije bavio politikom sve do ranih šezdesetih godina. To su bile godine tzv. bijele revolucije, razdoblja ubrzane društvene i ekonomske modernizacije koju je pod američkom kontrolom provodio Reza Pahlavi.

Zemljišna reforma, nacionalna obrazovna reforma, prava žena… sve su to bili Pahlavijevi koraci koje su pozdravljali zapadni promatrači. Međutim, te su reforme pobudile žestoko protivljenje među ulemom, naročito zbog oduzimanja zemlje. Život pod Pahlavijem nije bio nimalo ugodan. Njegova tajna policija mučila je i zatvarala disidente, a neki od načina mučenja bili su prženje u pećima, guranje boce u anus, silovanja i vješanja naopačke.

Homeini je zbog protivljenja Bijeloj revoluciji bio primoran otići u egzil u Tursku, što je, u usporedbi s onim što su proživljavali drugi Pahlavijevi protivnici, bila relativno blaga sudbina. Isto tako, budući da je već zagazio u šestu deceniju života, niko nije smatrao da ima ikakvu moć, mislilo se kako je njegovo ime nepoznato. Ipak, kad se prvi put u februaru 1979. vratio u Iran iz egzila, bila je to najveća dobrodošlica u historiji zemlje. Šah je nestao, srušen nakon mjeseci uličnih prosvjeda izazvanih rastućom inflacijom i ekonomskim haosom. Budući ajatolah pisao je sufijsku poeziju. Bez obzira na njegove ideje o ulozi žena u islamskom društvu, Homeini je bio poznat po svojoj ljubaznosti prema svojoj ženi i predanosti svojoj porodici.

Ulema nije bila jedini sloj iranskog društva koji se protivio Pahlavijevoj vlasti. Žestoki protivnici korumpiranog režima bili su i komunisti i socijalisti koji su bili važan dio demonstracija koje su dovele do revolucije. Oni su bili i jedan od razloga zbog kojih su Amerikanci pogrešno protumačili revoluciju misleći kako će ona skrenuti ulijevo. Revolucija se desila u uvjetima anarhije, u zemlji čija je ekonomija bila u ruševinama, a naftna industrija propadala. Homeinijeva pobjeda bila je izvanredno političko postignuće, do nje je došao snagom volje, snagom vjere i čvrstom nakanom da stvori islamsku državu. To je jedna slika Homeinija.

Ona druga pokazuje iznimno pametnog čovjeka koji se okružio umjerenim savjetnicima, koji je dao bezbroj intervjua zapadnim novinarima i skromno sebe opisao kao jednostavnog Božijeg čovjeka koji je htio vratiti “demokratiju” u svoju rodnu zemlju.

Homeinija je na vlasti učvrstio i Irak, koji je nedugo nakon revolucije napao Iran. Užas rata mobilizirao je narod koji je stao uz novu vlast i pretvorio Homenija u ratnog vođu. U isto vrijeme zemlja prolazi kroz ključne društvene i ekonomske reforme. Nametnut je Šerijat, ograničena su prava žena, ali, isto tako, zemlja napreduje u mnogim drugim poljima. Provodi se kampanja opismenjavanja i besplatne zdravstvene zaštite za siromašne. Iranci su bili i ostali odlučni u nakani da njihova zemlja više nikada ne bude pijun i igračka Zapada.

Za vrijeme Homeinija šiijski islam postaje ključni element političke strukture zemlje. Uveo je novi oblik vladanja utemeljen na osnovu koncepta velāyat-e faqīh, tvrdio je kako vladu treba voditi u skladu sa Šerijatom. Da bi se to dogodilo, islamski pravnik, faqih, mora nadgledati političku strukturu zemlje. Ustavne promjene nakon revolucije uspostavile su sistem upravljanja temeljen na tri stupa moći: izvršnoj, sudskoj i zakonodavnoj, ali na vrhu strukture moći Islamske Republike bio je Homeini.

Cilj Iranske revolucije bio je ukinuti vladavinu, kako je tvrdio, marionetskog šaha s kojim upravljaju druge zemlje, i obnoviti islamsku ideologiju u iranskom društvu, ali Homeini je isto tako dramatično promijenio političku sliku države, on je, kako tvrde historičari i politolozi, “učinio platformu političkog islama snagom koja bi promijenila muslimansku politiku od Maroka do Malezije”.

Kada je umro, trećeg juna 1989. godine, Homeini je u stotinu godina bio prvi iranski vladar koji je preminuo u svojoj rodnoj zemlji, umjesto u egzilu ili u rukama krvnika. Pripreme za njegovu dženazu bile su toliko složene da je ona odgođena za nekoliko dana. Kad je njegovo tijelo premješteno na obronak iznad Teherana, okupilo se toliko mnoštvo da su ih vatrogasci morali prskati vodom kako bi spriječili da se ljudi onesvijeste.

Neki kažu dva, neki kažu 11 miliona ljudi blokiralo je ulice i bilo je nemoguće prenijeti Homeinijevo tijelo do mezara. Umjesto toga, vladin helikopter prenio je mejita, a gomila je probila kordon pokušavajući se domoći komadića ćefina kao relikvije. Oko 10.000 ljudi ozlijeđeno je u gužvi, nekoliko je desetina smrtno stradalo.

Na koncu, Homeini je postao jedan od simbola u dramatičnoj historiji 20. vijeka.