M. B. (15), koji je u nedjelju stradao od udara groma dok je nedaleko od kuće čuvao ovce, ukopan je danas u selu Žitniće, tridesetak kilometara od Sjenice.

Do vječne kuće dječaka su ispratili roditelji, dvije starije sestre, mlađi brat, djed, rođaci, komšije, prijatelji porodice… Smrt dječaka, tragedija je koja je potresla čitavu Peštersku visoravan.

Dan ranije, dječak je, kao i toliko puta ranije otišao za stadom ovaca, u prostrane pašnjake iza sela… Malo iza podneva, na selo se velikom brzinom stuštilo jako nevrijeme, počelo je da grmi, sijeva, puca, krenula je obilna kiša, vremenske prilike na koje su čobani sa Peštera navikli.

– Kad se grmljavina malo smirila, roditelji su na mobilni telefon počeli da zovu sina, kao da su predosjetili da nešto nije u redu… Dječak se nije javljao… Poslije par poziva, otac i majka sjeli su u kola, krenuli u polje da traže sina, da vide da li je sa njim sve u redu, da li je stigao da se pred nevremenom skloni negdje na sigurno – ispričao nam je jedan od mještana Žitnića.

Na svoju nesreću, ubrzo su našli dječaka kako leži pored stada, još je, pričali su juče u selu, davao znake života.

– Kako su znali i umeli, i što su brže mogli, stavili su dječaka u kola, krenuli ka Sjenici, da od ljekara traže spas za svoje dijete, počeli su trku sa vremenom, sve nadajući se da će uspjeti, da će njihov sin izdržati. Desetak kilomtara dalje, dječak je prestao da daje znake života, nesretni roditelji nastavili su dalje, ne gubeći nadu, vjerujući da će ljekari u Sjeici uspjeti da dječaka vrate u život… Kad su stigli u bolnicu, ljekari su pokušali sve, da reanimiraju dijete, nažalost, nisu uspjeli – priča naš sagovornik.

Tuga se od nedjelje uselila u dom porodice nastradalog dječaka u selu Žitniće. Ovi dobri i pošteni ljudi, koji žive uglavnom od stočarstva u suzama su primali saučešće rodbine, komšija, prijatelja sa čitavog Peštera. Dječak je bio desna ruka ocu, uvijek spreman da pomogne, da odmijeni, očeva nada.

– Kakav je to dječak bio. Za ponos ne samo roditeljima nego čitavom selu, uvijek spreman da pomogne, da se nasmije, da se javi, vrijedan, vaspitan, šta se ovo desi – ponavljali su juče komšije porodice Bogućanin.

A dječakov deda, ćuteći je kraj šporeta žalio unuka, suočen sa teškom tragedijom.

– Ko je mogao pomisliti da će nam se sve srušiti u trenu – ponavljao je nesretni čovjek.

Za koji dan trebalo je da završi osmi razred osnovne škole u Dugoj Poljani, da maturira, krene dalje u život. Tužno je juče bilo i u ovoj obrazovnoj ustanovi. Žalili su dečaka nastavnici, njegovi školski drugovi… U školi je danas dan žalosti.

-Divno dijete, druželjubivo, odličan đak… Disciplinovan, odgovoran, uz školu pomagao je roditeljima, teško nam je, potreseni smo pred ovim ogromnim gubitkom, obišli smo porodicu našeg dječaka još u nedjelju uveče, da im pružimo riječ utjehe – pričali su juče u školi suočeni sa tragedijom, ogromnim gubitkom.