Navodna odluka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića o “obustavi prodaje oružja” Izraelu izazvala je niz reakcija i kritika, jer dolazi u trenutku kada se već znalo da će doći do prekida vatre između Irana i Izraela, kao i smirivanja tenzija na širem prostoru Bliskog istoka.
Prema pouzdanim izvorima, Vučić je ovu odluku donio tek nakon što je dobio informacije da se sporazum o prekidu neprijateljstava privodi kraju.
Umjesto da prizna stvarne razloge, odlučio je da čitavu situaciju predstavi kao hrabar potez u interesu bezbjednosti Srbije, želeći se prikazati kao lider koji je “odlučno spriječio” potencijalne iranske napade.
Ulogu u ovom propagandnom manevru preuzeo je i ministar u njegovoj vladi Usame Zukorlić, koji je putem svojih medijskih kanala odluku pokušao prikazati kao rezultat “javnog pritiska” i moralnog zalaganja, insinuirajući da je Beograd popustio pred apelima naroda i političkih aktera. Međutim, činjenice govore suprotno – prodaja oružja Izraelu je i bez toga već postajala bespredmetna s obzirom na to da sukobi prestaju i trgovinske linije se gase.
Posebno je indikativno što Zukorlić i njemu bliski mediji nisu ni jednom javno zatražili prekid saradnje s Izraelom dok su trajali najžešći napadi na Gazu, u kojima je život izgubilo više od 60.000 civila, uključujući veliki broj djece i žena. Tišina tada, a aktivizam sada, kada je sukob okončan, otvara ozbiljna pitanja o iskrenosti i motivima ovog “angažmana”.
Ovakav razvoj događaja pokazuje još jednom kako se vanjskopolitičke krize u režiji vlasti u Beogradu nerijetko koriste za unutrašnje političke promocije i zamagljivanje odgovornosti. Umjesto stvarne brige za ljudska prava i stabilnost, imamo još jedan primjer instrumentalizacije tragedije za potrebe političkog marketinga.
