Piše: Munevera Sutović
U pamćenju rožajske čaršije, ali i mnogo šire, ime doktorice Esme Bećiragić ostalo je utisnuto kao simbol dobrote, stručnosti i tihe plemenitosti.
Iako je bila prepoznatljiva po izuzetnoj ljepoti i otmjenoj pojavi, ono što je najdublje obilježilo njen životni put nije bila spoljašnjost, već snaga njenog karaktera, posvećenost ljudima i neumoran rad za dobrobit pacijenata.
Rođena je u Rožajama 2. juna 1952. godine, kao kćerka hadži Hasana i hadžinice Aiše Bećiragić. Pripadala je prvim generacijama rožajskih djevojaka koje su se hrabro otisnule put visokog obrazovanja, prkoseći predrasudama malog grada i otvarajući vrata generacijama koje će kasnije slijediti njihov primjer. Među njima je bila i dr Safija Kurtagić Pepić – imena koja i danas bude poštovanje.
Njena sestra, hadžinica Elifa, sjeća je se kao djevojke snažnog karaktera i prirodne liderske energije. Bila je očeva mezimica, ali i Elifin uzor, oslonac i inspiracija.
Esma je osnovnu školu i gimnaziju završila u rodnim Rožajama, a 1971. godine upisala Medicinski fakultet u Prištini, koji završava 1977. godine. Iste godine udaje se, seli u Kosovsku Mitrovicu i započinje rad u mitrovačkoj bolnici, gdje će ostati naredne 22 godine. Radila je predano sve do 1998. godine, kada je zbog ratnih dešavanja bila primorana napustiti Kosovo i sa porodicom se preseliti u Bosnu i Hercegovinu.
Magistrirala je fizikalnu medicinu i nastavila svoj profesionalni put u čuvenoj fojničkoj bolnici „Reumala“.
Njen brat, dr Esad Bećiragić, prisjeća se da je mogla raditi u bilo kojoj sarajevskoj bolnici, ali je odabrala Fojnicu – zbog pacijenata s kojima je, kako je govorila, „dijelila i radost i tugu“. Tu je ostala do posljednjeg dana.
Pored posvećenosti poslu, bila je i majka trojice sinova, koji danas žive i rade u Sarajevu. Obje životne uloge – i profesionalnu i majčinsku – nosila je sa odgovornošću, skromnošću i toplinom. Ljudi koji su je poznavali pamte je po blagosti, osmijehu koji otvara povjerenje i srcu koje je uvijek imalo mjesta za tuđu brigu.
Iako je najveći dio života provela van Rožaja, njenim bi se likom i djelom ponosila svaka sredina. Tako je pamte u Kosovskoj Mitrovici i Fojnici – kao liječnicu od čijeg su prisustva ljudi imali više mira, a od čijih riječi više snage.
Sudbina je, međutim, tragično i prerano prekinula njen put. Tog 13. januara 2001. godine, nakon sabah-namaza i uzetog abdesta, krenula je sa najmlađim sinom u posjeti roditeljima u Rožaje. U 49. godini života, život joj je okončan u teškoj saobraćajnoj nesreći, kada se autobus rožajske agencije „Palas-turs“ survao u provaliju. Zajedno s njom, poginulo je još deset osoba.
Težina tog dana i danas odzvanja u porodici Bećiragić. Esmino tijelo nije pronađeno odmah, pa je nada da je živa trajala satima. Kada je potvrđena smrt, bol je obavila svakog člana porodice. Njeni roditelji, ljudi duboke vjere, prihvatili su gubitak u tišini i predanosti Božijoj volji. No, očevo srce nije izdržalo – nakon što je obavio treći hadž, nedugo poslije kćerkine smrti, hadži Hasan je preselio. Kako bi mnogi rekli, srce oca se smirilo tek kada je krenuo stopama svoje mezimice.
Danas, kada se prisjećamo dr Esme Bećiragić, ne govorimo o njenom odlasku, već o svemu što je za života dala i ostavila iza sebe. O plemenitosti koju je širila, o znanju koje je nesebično dijelila, o podršci koju je pružala i ljudskosti koja joj je bila temeljni princip.
Priča o doktorici Esmi Bećiragić priča je o časti, odgoju, poniznosti i dobroti. I zato će se uz njeno ime uvijek spominjati i Rožaje kao čaršija dobrih ljudi – baš onakvih kakva je bila i ona.
