Piše: Tanja Pavićević
Izvor: Antena M
Normalizacija četničkog narativa u Crnoj Gori nije ni spontana, ni slučajna pojava. Riječ je o dugotrajnom političko-ideološkom projektu u kojem su ključnu ulogu odigrali dijelovi Srpske pravoslavne crkve, političke elite naklonjene velikosrpskoj ideologiji, kao i sistematsko ćutanje države.
Legitimizacija Pavla Đurišića, ratnog zločinca, dokazanog kolaboracioniste i jednog od najokrutnijih egzekutora nad Bošnjacima i Crnogorcima tokom Drugog svjetskog rata, već je završena. On danas više nije samo mračna figura historije, već se sve češće javno promovira kao „heroj“ i „uzor“.
To što crkveni velikodostojnici SPC-a u Crnoj Gori otvoreno veličaju takve ličnosti nije incident, već dosljedno ispoljavanje ideologije koju baštine decenijama – iz rata u rat. Još poraznije je to što crnogorska vlast, iako se prema međunarodnoj zajednici predstavlja kao proevropska i građanska, ovakve pojave nije osudila. Naprotiv, podržala ih je ćutanjem.
Korijeni problema
Crna Gora je država sa hiljadugodišnjom, burnom i pretežno odbrambenom historijom. Više puta je bila osvajana i gušena, a posljednji put 1918. godine, kada je nasilno ukinuta njena državnost i Crnogorska pravoslavna crkva, a zemlja pripojena Kraljevini Srbiji. Taj čin ostavio je duboke posljedice, o kojima se decenijama nije govorilo.
Komunistička vlast nakon Drugog svjetskog rata obnovila je ime Crne Gore i izgradila institucije, ali je, zarad „bratstva i jedinstva“, prećutala traumatične događaje iz 1918. godine. Upravo to prećutkivanje omogućilo je da se devedesetih godina Crna Gora bez ozbiljnog otpora nađe u vrtlogu velikosrpske mitomanije.
Devedesete i ćutanje države
Tokom ratova devedesetih, Crna Gora nije bila pošteđena zločina: deportacije bosanskih izbjeglica 1992. godine, logor Morinj, zločini u Bukovici i na Kaluđerskom lazu ostaju tamne mrlje u novijoj historiji. Država je sve to posmatrala – i ćutala.
Istovremeno, SPC je jačala svoj politički utjecaj, a figura Amfilohija Radovića postala je ključna u povezivanju klerikalnog i velikosrpskog projekta. Kulminacija tog procesa bio je čin podizanja nelegalne crkve na Rumiji, mjestu koje je stoljećima bilo simbol međuvjerskog zajedništva.
Litije i povratak ideologije
Nakon obnove nezavisnosti 2006. godine, Crna Gora nije izvukla ključne pouke. DPS je nastavio politiku kompromisa sa SPC-om, čak i po cijenu ustavnih principa. Kada je 2019. godine pokušano vraćanje crkvene imovine u državno vlasništvo, odgovor je bio organizovana crkvena kontrarevolucija – litije.
Avgust 2020. godine obilježen je slikama crnih zastava, četničkih simbola i pjesmama koje glorifikuju velikosrpsku ideologiju. Posljednjih godina svjedočimo otvorenoj rehabilitaciji četništva, prijetnjama „ukrajinizacijom“ i targetiranju svih koji se tome suprotstave.
Zaključak
Ovo što se danas dešava u Crnoj Gori nije folklor, niti puki izraz „narodne tradicije“. Riječ je o sistemskom projektu normalizacije zločina, istorijskog revizionizma i potčinjavanja države jednoj ideologiji.
Mnogi su upozoravali na to još 2020. godine. Znalo se. I zato, kada danas govorimo o fašisoidnim tendencijama u društvu, ne treba se pitati kako se to desilo.
Desilo se jer je dopušteno.
Izvor: Antena M
