Da bi perverzija bila potpuna, nije riječ o trajnom odustajanju od aneksije palestinskih teritorija, koje su ionako pod brutalnom vojnom okupacijom, nego samo o njenom odlaganju. Na direktno pitanje novinara, prilikom navrat-nanos organizirane ceremonije u Bijeloj kući, da li to znači da je aneksija “skinuta sa stola”, David Friedman, američki ambasador pri Izraelu, odgovorio je: “Da. Riječ ‘suspenziju’ su sve tri strane pažljivo odabrale. ‘Suspendirati’ po definiciji – potražite u rječniku – znači ‘privremeno zaustavljanje’. Sada je izvan stola, ali nije zauvijek”
O tempora, o mores! Već je odavno kliše da živimo u bizarnom svijetu orvelovskog novogovora u kojem je mir rat, a sloboda ropstvo. Taj je kliše još jednom potvrđen u četvrtak, 13. augusta, kada je “iznenada” objavljen “historijski diplomatski proboj” ili čak “mirovni sporazum”, kako je ta objava “potpune normalizacije odnosa” između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata posredovanjem SAD-a slavljena u zapadnoj štampi.
Da Izrael i UAE već decenijama imaju vrlo tople odnose, ne znaju samo oni kojih se ne tiče ili oni koji spavaju pod kamenom. To je najlošije “skrivana” javna tajna. Ozvaničenje tih odnosa ne bi smjelo biti iznenađenje nikome ko ozbiljnije prati događaje u regiji. Uostalom, direktno obraćanje Izraelu i Izraelcima jednog od najmračnijih emiratskih manipulatora – ambasadora u SAD-u Yousefa Al Otaibae – u junu ove godine bila je najava ovog teatra. Yousef Al Otaiba tada je praktično ponudio ovu transakciju. Zašto teatar? Iz jednostavnog razloga što svi uključeni (a i dobar dio svijeta) glume (bolje bi bilo: prave se blesavi) da ne vide šta se zaista dešava.
Protuzakonita izraelska aneksija Zapadne obale pokazala se kao prevelik zalogaj čak i za premijera Benjamina Netanyahua. Suočen s oštrim protivljenjem cijelog svijeta, što je za narečenog manje važno, ali i protivljenjem njegovog glavnog političkog rivala Bennyja Gantza, Netanyahu, koji se davi u domaćim sudskim problemima, našao se u nebranom grožđu. Čak i američki predsjednik Donald Trump, koji u istoj mjeri kao on ne haje za “ostatak svijeta”, nije bio voljan da nedvosmisleno da zeleno svjetlo istim onim entuzijazmom koji je pokazao kada je ilegalno “dodijelio” cijeli Jerusalem Izraelu. “Zapravo, Emirati su samo Trumpu i Netanyahuu pružili ljestvice za spuštanje s njihovog nesmotrenog prijedloga”, piše Marwan Bishara, politički komentator Al Jazeere.
Međutim, da bi perverzija bila potpuna, nije riječ o trajnom odustajanju od aneksije palestinskih teritorija, koje su ionako pod brutalnom vojnom okupacijom, nego samo o njenom odlaganju. Na direktno pitanje novinara, prilikom navrat-nanos organizirane ceremonije u Bijeloj kući gdje je “historijski diplomatski proboj” obznanjen, da li to znači da je aneksija “skinuta sa stola”, David Friedman, američki ambasador pri Izraelu, odgovorio je: “Da. Riječ ‘suspenziju’ su sve tri strane pažljivo odabrale. ‘Suspendirati’ po definiciji – potražite u rječniku – znači ‘privremeno zaustavljanje’. Sada je izvan stola, ali nije zauvijek.”
Objašnjenje kojim Emirati ovu izdaju Palestinaca pokušavaju predstaviti kao “pobjedu u palestinskom interesu” ne da ne drži vodu nego je sirova laž, teška za progutati svakom mislećem biću. Stoga nije čudo da se širom Palestine protestuje gazeći slike de facto vladara Emirata – princa prijestolonasljednika Abu Dabija Mohammeda bin Zayeda (MBZ.). Naravno, gaženja lika nije pošteđen ni onaj palestinsko-crnogorsko-‑srbijanski gangster Mohammad Dahlan.
“Win-win-win” situacija. Netanyahu može odložiti ono što inače bez posljedica ne može da sprovede, Trump je dobio toliko željen “uspjeh” na planu vanjske politike u trenutku kada se, osim izvrćući činjenice naopačke, ne može pohvaliti nikakvim uspjehom (a izbori su blizu), a UAE su dobili… Tvrdnja nekih analitičara da UAE “nisu dobili ništa” ovom izdajom nije u potpunosti tačna. Za najreakcionarniji, najnedemokratskiji, najratoborniji režim u arapskom svijetu status, ako ne baš “faktora stabilnosti”, onda bar status nekoga ko stabilnosti regije doprinosi jeste više od nagrade.
No, to nas vraća na spomenuti orvelovski jezik i neopisivu hipokriziju Zapada. MBZ troši ogroman novac na lobiranje. Samo je u Washingtonu prošle godine u te svrhe uloženo skoro 24 miliona dolara emiratske vlade i 1,3 miliona dolara tzv. nevladinih (emiratskih) organizacija. Da sve nije baš po slovu zakona, govori i činjenica da je najmanje pet osoba koje rade za princa Mohammeda uhvaćeno u kriminalnim istragama. Jedan od njih, George Nader, glavni donator Clintonove i Trumpa, optužen je za doturanje 3,5 miliona dolara ilegalnih donacija. Inače je isti taj biznismen krajem juna osuđen na 10 godina zatvora i nadzor zbog transporta (čitaj: kupovine) djeteta u zemlju (SAD) zbog seksa i posjedovanja dječije pornografije – čitaj pedofilije, što govori mnogo o kvalitetu MBZ-ovih saradnika. Sam MBZ ne putuje već tri godine u Ameriku iz straha da ne bude pozvan od nekog saveznog tužitelja na razgovor.
“UAE su mrlja na svjetskoj savjesti. UAE kako se trenutno ponaša krši svaku normu civiliziranog svijeta”, rekao je kongresmen Ro Khanna, demokrat iz Kalifornije, navodi se u odličnom tekstu Davida Kirkpatricka Najmoćniji arapski vladar nije MBS, To je MBZ, objavljenom 2. juna 2019. u New York Timesu. Međutim, kongresmen Khanna je u zanemarljivoj manjini.
Da novac na lobiranje nije bačen – novac vrti gdje burgija neće, kažu – svjedoči i činjenica da i EU pozdravlja doprinos “stabilnosti” ovim raprošmanom. Da li “Europski” lumeni brutalni rat u Jemenu smatraju stabilizacijom? Ili je to možda toksični utjecaj Emirata u Siriji s posljednjim transferom 250 miliona dolara Assadovom režimu da poremeti obustavu vatre u Idlibu, koja je sklopljena između Rusije i Turske u okviru procesa “Astana”? Da li možda “Borell & Comp.” stabilizacijom smatraju aktivno učešće i finansiranje gulenističkog puča 15. jula 2016. u Turskoj kao doprinos stabilizaciji regije? Da li je finansiranje gospodara rata i ratnog zločinca Haftara, sa sve učestvovanjem emiratskih pilota, protiv međunarodno priznate vlade u Libiji “doprinos stabilnosti”? Ili emiratsko miješanje u Somaliji? Ili je pokušaj destabilizacije “postarapsko proljeće” Tunisa zapravo emiratski doprinos stabilizaciji regije? Možda pokušaj davljenja Katara blokadom?
Za jednu (krvavu) emiratsku intervenciju nemam sumnje da je gorepomenuti vide kao “stabilizirajući” emiratski doprinos.To je svrgavanje jedinog demokratski izabranog predsjednika Egipta Mohammeda Morsija i dovođenje zločinca Sisija na vlast. Patološki strah MBZ-a i brata (blizanca) mu po svjetonazoru saudijskog princa prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana (MBS), de factovladara apsolutističkih monarhija bez ikakvog od njihovih naroda datog legitimiteta, u kombinaciji sa (skoro) neograničenim količinama novca koje mogu da bacaju na (zapadne) političare pokrenuo je, odnosno obnovio onu staru lažnu dihotomiju – ili mi i ljudi našeg kova, čitaj krvavi brutalni diktatori, ili “islamistički” teroristi koji će doći na vlast demokratskim izborima.
U civilizaciji koja sve gleda kroz novac (ako se to može nazvati civilizacijom) prihvatanje te izraubovane dihotomije može biti kupljeno. Baš kao što se može, opet novcem, kreirati sopstveni imidž u toj civilizaciji. Od 2018. Ujedinjeni Arapski Emirati imaju Ministarstvo tolerancije. Prošla godina bila je proglašena godinom tolerancije. Tom prilikom bivši američki sekretar odbrane general James (bijesni ker) Mattis, još jedan od (bivših) američkih zvaničnika koje MBZ drži u džepu, rekao je: “Ovo je godina tolerancije. Koliko zemalja u svijetu trenutno ima godinu tolerancije? Ne znam nijednu. Vi ste primjer.” To je upućeno diktatoru koji nema ni mrvu tolerancije za kritiku od strane onih kojima vlada. Svaki nagovještaj i najblažeg disidentstva brutalno se gazi. U momentu kada je Mattis izražavao svoje divljenje organizatori peticije za demokratske reforme, njih petero (koju su potpisale samo 132 osobe), čamili su u zatvorima, pored mnogih drugih, nepotrebno reći. No, divljenje “godini i Ministarstvu ‘tolerancije’” samo pokazuje zapadnjačku sklonost da preferira formu u odnosu na sadržaj.
Ne treba biti politički analitičar da bi se na onom spisku emiratskih nepočinstava uočilo da su mnoge, ako ne većina, uperene protiv Turske. U suštini, to je neobjavljeni rat, dvije zemlje koje se kreću u suprotnim smjerovima – Turska ka (mentalnoj) dekolonizaciji i oslobođenju, emiratski režim ka mentalnoj kolonizaciji. Turska ka slobodi, pravi i jednakosti kao vrijednostima koje su inherentno utkane u islam. Emirati ka uništavanju tih vrijednosti. Sporazum s cionističkim entitetom (još jednom) dokazuje da MBZ (i onaj drugi saudijski) neće prezati ni od čega da zadrže status quo u svojim apsolutističkim monarhijama. Nakon što su “prodali” Jerusalem i Palestince, ne treba biti mnogo iznenađen ako sutra pokušaju da prodaju Meku i Medinu, baš kao što je na to mnogo ranije upozorio turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan.
Izvor: Stav.ba
