U prvim danima nove godine, javni prostor u Bosni i Hercegovini ponovo je zahvatila stara, ali nikada do kraja zatvorena rasprava: smije li musliman čestitati Božić svojim komšijama hrišćanima? Iako se naizgled radi o jednostavnom pitanju pristojnosti, polemika je mnogo dublja i razotkriva dva suprotstavljena pogleda na vjeru, identitet i život u multikonfesionalnom društvu.
Na jednoj strani stoji glas sa društvenih mreža – oštar, kategoričan i bez prostora za nijanse. Na drugoj, institucionalni stav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, koji decenijama njeguje praksu suživota i međusobnog poštovanja. Sukob nije ličan, ali je snažno simboličan.
Stav bez kompromisa: Elvedin Pezić
Elvedin Pezić, poznat po svojim javnim istupima na društvenim mrežama, ponovo je izazvao pažnju porukom da je muslimanima zabranjeno čestitati Božić. U njegovoj interpretaciji vjere, takav čin predstavlja kršenje islamskih principa i opasno „popuštanje“ koje vodi razvodnjavanju vjerskog identiteta.
Poruka je jasna i jednostavna: vjera se ne pregovara, granice su strogo povučene, a čestitka komšiji ne smatra se izrazom ljudske pristojnosti, već teološkim prestupom. Upravo ta jednostavnost privlači dio publike – posebno one koji u vremenu nesigurnosti traže čvrste, crno-bijele odgovore i jasne zabrane.
Institucionalni odgovor: reisul-ulema Husein Kavazović
Suprotan pristup dolazi iz vrha Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović godinama unazad, u ime Zajednice, upućuje božićne čestitke hrišćanskim vjernicima. Taj gest ne nosi političku poruku, niti zadire u teološke temelje islama, već predstavlja kontinuitet tradicije u kojoj se vjera živi kroz komšiluk, kulturu i svakodnevni suživot.
U ovom pristupu, čestitka ne znači prihvatanje tuđeg vjerovanja, niti relativizaciju vlastitog identiteta. Naprotiv, ona podsjeća da se vjera ne prakticira u izolaciji, već među ljudima – različitim, ali upućenim jedni na druge.
Više od praznika
Ova rasprava daleko prevazilazi pitanje jedne rečenice izgovorene u vrijeme praznika. Riječ je o sukobu dva koncepta islama i društva:
- Model izolacije, u kojem se identitet čuva zatvaranjem, podizanjem zidova i stalnim distanciranjem od „drugih“.
- Model suživota, u kojem se identitet čuva samopouzdanjem, dostojanstvom i izgradnjom mostova prema komšijama.
Bosanskohercegovačko iskustvo kroz historiju više je naginjalo ovom drugom modelu. U mahalama i sokacima znalo se ko posti, a ko slavi Božić; praznici se nisu miješali, ali su se ljudi poštovali. Čestitka nikada nije bila teološka izjava, već odraz kućnog odgoja i osnovne ljudske kulture.
Ko ruši, a ko gradi?
Ključno pitanje koje danas stoji pred vjernicima i društvom nije ko je strožiji u tumačenju, već kakav islam želimo živjeti. Islam koji podiže zidove i proizvodi sumnju prema komšiji – ili islam koji gradi mostove, čuva mir i dostojanstvo zajednice?
U vremenu kada se identiteti često namjerno guraju u rovove i koriste za produbljivanje podjela, možda je najradikalniji čin ostati normalan čovjek. A u Bosni je normalnost oduvijek imala jednostavno značenje: biti čvrst u svojoj vjeri, ali pristojan i otvoren prema komšiji.
