Za portal Geopolitika News Damir Kopljar je obavio veliki intervju s povjesničarem i doktorandom studija arabistike na Fakultetu za povijest, umjetnost i orijentalne znanosti Sveučilišta u Leipzigu, gdje je zaposlen kao znanstveni suradnik na Bibliotheca Arabica – arabističkom projektu Saske akademije u Leipzigu. Također je završio povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Danas objavljujemo drugi dio ovog velikog razgovora
1. Rat je tragična, ali uvijek zanimljiva tema. U ovome trenutku napetosti između Turske i Grčke su izuzetno velike. Zato odgovorimo odmah na početku, je li na pomolu rat između Turske i Grčke.
E.M. Mislim da nije. Obje zemlje su članice NATO-a i diplomacija će spriječiti potpunu eskalaciju, kao što je to učinila 1974. tijekom Ciparskog rata, iako, nemojmo zaboraviti, Grčka je tada na valu antiamerikanizma iz protesta izašla iz saveza.
2. Sukobi između ovih dvaju zemalja nisu novost, štoviše možemo reći da se radi o netrpeljivosti koja je građena stoljećima.
E.M. Grčki klasični filolog i povjesničar Sarandos Kargakos je jednom napisao da Grke i Turke dijeli povijest, a ujedinjuje geografija. Djelomično je u pravu. Grci i Turci dijele isti prostor istočnog Sredozemlja tijekom proteklih gotovo tisuću godina. Provala oguskih Turaka u Malu Aziju sredinom XI. stoljeća je imala trajne demografske posljedice. U vojno osvojenoj Maloj Aziji, vjekovnoj grčkoj zemlji čiji je doprinos helenstvu nemjerljiv, započeo je proces islamizacije te kulturne turkifikacije koji će trajati više stoljeća. Osmanska osvajanja koja su kulminirala osvajanjem Konstantinopola, prijestolnice tisućgodišnjeg srednjovjekovnog helenstva, su nedugo kasnije dovršena i gotovo je čitav kontinentalan grčki svijet došao pod osmansku vlast (oko Jonskih otoka, dijelova Peloponeza, Krete, Cipra i egejskih otoka još dva stoljeća Osmanlije će biti prisiljeni voditi krvave ratove s Mlečanima). Grčka revolucija 1821. stvorila je modernu grčku državu (priznatu od europskih sila 1830.), čije su granice na sjeveru dosezale do Lamijskog i Artskog zaljeva. Grčki iredentizam, izražen kroz „Veliku ideju“, pozivao je na oslobođenje „neotkupljenih domovina helenstva“ pod osmanskom vlašću. Zahvaljujući diplomatskoj pobjedi u ratu 1897. te vojnoj pobjedi u Prvom balkanskom ratu 1912. grčki premijer Elefterios Venizelos je udvostručio grčki teritorij. Opijen uspjehom i na vojnom i političkom planu (pobjeda u „nacionalnoj shizmi“) Venizelos je vjerovao da će Osmansko carstvo, poraženo u I. svjetskom ratu, biti laki zalogaj. Na Pariškoj mirovnoj konferenciji saveznici su raspravljali kako podijeliti njegove ostatke. Venizelosova vizija „Grčke na dva kontinenta i pet mora“ odjednom je postala dohvatljiva. Grčka vojska se 14. svibnja 1919. iskrcala u Smirni i otpočela vojno osvajanje teritorija koji joj je bio obećan (egejska zona od Ajvalija do delte Meandra). U međuvremenu, turski nacionalisti se okupljaju pod zapovjedništvom Mustafe Kemala. Kroz naredne tri godine postat će respektabilna vojna sila nasuprot loše vođenoj grčkoj okupacijskoj vojsci, umornoj nakon više od dvadeset godina ratovanja. Rat za neovisnost, simbolički završen ulaskom nacionalističke vojske u Smirnu 9. rujna 1922., rezultirao je za Grke tragičnim krajem maloazijskog helenstva nakon tri tisuće godina, dok je za Turke stvorio novu državu – Republiku Tursku. Još prije proglašenja države nova mirovna konferencija u Lausannei je u dokumentu koji su potpisali Venizelos i Ismet-paša 30. siječnja 1923. trebala odrediti buduću granicu dvije zemlje. Kopnena granica je postala rijeka Marica. Kao što većina zna dokument je u prvom članku dogovorio obveznu razmjenu turskih državljana pravoslavne vjere i grčkih državljana islamske vjere. Drugi je članak postavio dva slučaja izuzeća: muslimansko stanovništvo zapadne Trakije i pravoslavno stanovništvo Konstantinopola te Imbra i Teneda ne će biti obuhvaćeno razmjenom. Imbro i Tened, koji čuvaju ulaz u Dardanele, ostali su u sastavu turske države. Ostali egejski otoci (osvojeni u Prvom balkanskom ratu) su priznati kao dio grčke države (s izuzetkom Dodekaneza koji je ostao talijanski do 1947.). Grčka je, pozivajući se na neotuđivo pravo da militarizira svoje otoke (nakon Ciparskog rata 1974. o kojem više malo kasnije), pojačala svoje vojne snage na egejskim otocima. Ovo argumentira stavom da je ikakva ideja demilitarizacije u Europi zapravo umrla završetkom Hladnog rata tijekom kojeg su neke države ili dijelovi država u Europi bile demilitarizirane. Turska, sa svoje strane, na ovo gleda kao na agresivan čin Grčke te grubo kršenje međunarodnih ugovora. Pravno je ova (de)militarizacija na Egeju uređena na sljedeći način: 1. otoci neposredno pored Dardanela, tj. Lemno i Samotraka, koji su 1923. stavljeni pod demilitarizaciju, kako bi se uspostavila ravnoteža s demilitariziranim Bosporom i Dardanelima, te Imbrom i Tenedom. Demilitarizacija je s turske strane ukinuta Konvencijom o režimu tjesnaca iz Montreuxa (1936.) pa smo proteklih godina mogli gledati ruske vojne brodove kako neometano plove prema Siriji. Grčka stoga smatra da su i njene obveze automatski ukinute (o čemu već desetljećima traje neslaganje ove dvije zemlje); 2. Dodekanez koji je nakon Drugog svjetskog rata mirovnim ugovorom s Italijom stavljen pod demilitarizaciju (Grčka tvrdi da budući da Turska nije bila strana u mirovnom ugovoru jer je tijekom rata bila neutralna nema pravo izražavati nesuglasje); 3. preostali sjeveroistočni egejski otoci (Lezb, Hij, Sam i Ikarija), koji su stavljeni pod djelomičnu demilitarizaciju, koja je uključivala zabranu uspostavljanja vojnih baza, ali je Grčkoj dopušteno da na ovim otocima drži ograničene vojne kontingente, kao i policijske snage. Ipak, od Ciparskog rata, a posebno nakon završetka Hladnog rata, Grčka se više uopće ne pridržava ikakvog ograničenja vojne prisutnosti na ovim otocima. Svako tko je posjetio ove otoke mogao se uvjeriti koliko su militarizirani. Osobno sam 2015. bio gost u grčkoj vojnoj bazi na Hiju. Otok je središte vojnog zapovjedništva za sjeverni Egej, a baza je opremljena najmodernijim oružjem. Naravno da nije bezopasno imati militariziranu granicu, ali još je opasnije imati militarizirane otoke nekoliko kilometara od maloazijske obale. Dvaput je egejska kriza dovela dvije članice NATO-a na rub oružanog sukoba. Prvi put 1987. kad je Grčka počela vaditi naftu na lokaciji istočno od Tasa. Kriza je ubrzo eskalirala pa je premijer Andreas Papandreu čak prijetio da će potopiti svaki turski brod koji uđe u prostor koji Grčka smatra svojim teritorijalnim vodama (premijer Turgut Özal je upozorio da će u tom slučaju i turska strana odgovoriti, ali da oni neće prvi djelovati). Kriza je uspješno riješena i obje strane su odustale od vađenja nafte u spornom području. Druga, mnogo ozbiljnija kriza je izbila 1996. oko malog otočića Imija (zapravo je riječ o dvije hridi) nedaleko Kalimna. Skupina lokalnih grčkih civila se 25. siječnja iskrcala na otočiću i ondje podigla grčku zastavu. Dva dana kasnije turski novinari su helikopterom sletjeli na otočić, spustili grčku zastavu i podigli tursku, dok je cijeli događaj prenosila uživo turska televizija. Sljedećeg dana, 28. siječnja, grčka mornarica je demonstrativno spustila tursku zastavu i ponovno podigla grčku. Serija događaja koje su kasnije strani promatrači smatrali djetinjastima je zamalo dovela do rata. Situacija je dodatno eskalirala kad su turske oklopne jedinice premještene na Zelenu liniju razgraničenja na Cipru, zbog čega je i ciparska Nacionalna garda podigla stupanj pripravnosti. Rat se činio neizbježnim u noći s 30. na 31. siječnja kad su turske specijalne snage sletjele na zapadnu hrid (na istočnoj su već bile grčke specijalne snage). U rano jutro grčki helikopter koji je poletio s obližnje fregate se srušio pri čemu su poginula tri vojnika. Iako je u Grčkoj javno mnijenje zahtijevalo hitan odgovor (do danas je prevladavajuće mišljenje u Grčkoj da je helikopter bio pogođen turskom vatrom pa grčka desnica svake godine 31. siječnja organizira velike javne mitinge na kojima priziva osvetu za tri vojnika), zahvaljujući prvenstveno američkoj diplomaciji (Richard Holbrooke) kriza je završena. Tijekom mandata Aleksisa Ciprasa egejska kriza je ponovno eskalirala prvenstveno zaslugom grčkog ministra obrane Panosa Kammenosa koji je redovito provocirao posjetama grčkim bazama na egejskim otocima gdje bi zapaljivom retorikom dolijevao ulje na vatru (2016. je vojnim helikopterom preletio Imiju i bacio vijenac u more gdje je dvadeset godina ranije pao grčki helikopter).
3. Kakav je stav zauzela Europa, odnosno postoji li europski stav po ovome pitanju? Vidimo da je Francuska veoma aktivna, koji su njezini motivi za tako direktno uključivanje u ovu prepirku?
E.M. Zasad vidimo polarizaciju u Europi gdje Njemačka pokušava igrati ulogu medijatora, dok je Francuska radikalno na grčkoj strani, nastavljajući antitursku politiku (Sirija, Libija). U slučaju Njemačke to je jasno jer ima velike uloge u Turskoj koje ne želi staviti na kocku, ali u ovom nadmetanju dvije najmoćnije zemlje kontinentalne Europe možemo vidjeti još nešto. Antička Grčka je kolijevka onoga što nazivamo zapadnom civilizacijom, magično mjesto u kojem Zapadnjak traži svoje duhovne korijene. I Njemačka i Francuska sebe vole vidjeti kao stup-nositelj europske civilizacije (Njemačka tu ima prednost jer je, barem što se filozofije tiče, dostojan nasljednik antičke Grčke). I jedna i druga vjeruju da braneći Grčku brane kulturnu baštinu Europe.
4. Ima li Grčka šanse sama odnijeti vojnu pobjedu u sukobu i može li biti zadovoljna podrškom koju dobiva iz Europe?
E.M. Grci, koliko sam mogao vidjeti, se malo previše pouzdaju u europsku podršku. Naslovnice grčkih novina umiruju javnost da će Francuska (a uz nju i cijela Europa) snažno stajati uz Grčku, da Europa više neće trpjeti Erdoğanove prijetnje, da će Turska biti vraćena gdje joj je mjesto. Potpuno je normalno da će zemlje-članice braniti članicu EU, pogotovo sada kad unutar EU postoji snažan antiturski lobi koji predvodi Francuska, a sve glasnija je i Austrija, ali EU je itekako svjesna da ne smije antagonizirati Tursku. O bilo kakvom ratnom scenariju ne bih govorio jer nisam vojni analitičar.
5. Kakav je stav grčkog društva, jesu li spremni za potencijalni sukob i kako djeluju političke elite. Dolijevaju li ulje na vatru ili smiruju situaciju?
E.M. Situacija u Grčkoj jest napetija u posljednje vrijeme. Grčki televizijski programi (državna televizija ERT, ali i komercijalni programi kao SKAI, OPEN ili ANT1) svakodnevno sate televizijskog programa posvećuju krizi, uz analize koje u obzir uzimaju i vojnu opciju. Grčka je ipak demokracija (iako nije baš posve demokratsko društvo) pa nema veće panike poput situacije u ljeto 1974. Tada je Grčka proživljavala najcrnje trenutke vojne hunte pod vlašću „nevidljivog“ Dimitriosa Joannidisa. Na Cipru je, dva dana nakon početka vojne intervencije, turska vojska 22. srpnja zauzela Keriniju. Hunta u Ateni je proglasila opću mobilizaciju. Svi su očekivali da će Grčka vojno reagirati napadom na Tursku (vjerojatno preko Marice). Televizija je prikazivala more grčkih muškaraca koji se ukrcavaju u vlakove. Uslijedio je opći kaos u zemlji i posljednji sati hunte. Kostas Karamanlis je izrekao čuvenu rečenicu „Cipar je predaleko!“ i rat je izbjegnut. Jedna druga stvar je zanimljiva. Grčka je pravoslavno društvo, a Grci, što sam se osobno uvjerio, uglavnom iskreni vjernici. Važan element življenja pravoslavnog grčkog života je i čitanje djela svetogorskih staraca, ponajviše Starca Pajsija (1924. – 1994.). Starac Pajsije je, kako pravoslavni Grci vjeruju, imao niz mističnih iskustava tijekom kojih je imao vizije budućih događaja. Pozivajući se na slična iskustva Kozme Etolskog, osamnaestostoljetnog mistika koji je prorokovao rusko oslobođenje Konstantinopola, Starac Pajsije je dao novo objašnjenje riječi Εξαμίλια koja je zbunjivala komentatore. Većina je bila mišljenja da je riječ o toponimu, ali Starac Pajsije je riječ protumačio kao „šest milja“, tj. šest nautičkih milja. „Kad turska mornarica krene protiv Grčke i stigne do šest milja, bit će uništena! To je Božja volja, Εξαμίλια će biti početak kraja! Ovim će započeti niz događaja koji će rezultirati našim uzimanjem Grada (Konstantinopola). Grad će dati nama, bit će rat između Rusije i Turske. U početku će Turci misliti da pobjeđuju, ali to će biti njihova katastrofa. Rusi će na kraju pobijediti i Grad će pasti u njihove ruke. … Turci će biti uništeni i bit će izbrisani s karte jer su narod koji nije proistekao iz Božjeg blagoslova! Trećina Turaka će otići odakle su došli, trećina će preživjeti jer će biti pokršteni, dok će trećina poginuti u ratu.“, zapisao je. Grčki premijer Micotakis je 26. kolovoza najavio da će Grčka proširiti svoje teritorijalne vode u Jonskom moru sa šest na dvanaest milja. Turski premijer Çavuşoğlu je četiri dana kasnije izjavio da bi sličan grčki korak u Egejskom moru bio povod za rat. Vizije Starca Pajsija u svjetlu ovih događaja dobivaju novu potvrdu kod grčkog vjernika. Njegove knjige se mogu kupiti kod svakog uličnog prodavača u Grčkoj, a redovito su i tema na grčkim internetskim forumima.
6. U kuloarima se priča da je upravu Rusija djelovanjem svoje obavještajne službe upozorila Erdogana na početak puča i tako mu spasila predsjedničku poziciju, a vjerojatno i život. S druge strane Rusija je portretirana kao zaštitnica pravoslavlja i te su uloge ne želi niti ne može samo tako odreći. Kako će Rusija reagirati u slučaju rata?
E.M. Grčka i Rusija imaju zanimljivu povijest „toplo-hladno“ odnosa. Rusija je jedna od tri zemlje-starateljice moderne grčke države (uz Veliku Britaniju i Njemačku) i konfrontacija ove tri zemlje oko kontrole grčkog političkog života rezultirala je dubokom podjelom grčke politike na probritansku (danas anglo-američku), pronjemačku i prorusku struju, koja je u XIX. stoljeću bila vidljiva (tako je npr. pronjemačka struja dobila kralja – Oton iz bavarske kuće Wittelsbach, dok je proruska struja dobila premijera – Joannis Kapodistrias), u XX. malo manje, iako i dalje postoji. Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća odnosi su bili loši zbog ruske podrške Bugarskoj egzarhiji i općenito promicanja panslavizma na štetu grčkih interesa u Makedoniji. Odnosi su dodatno zakomplicirani nakon 1917. Ipak, iako je Rusija bila pod komunizmom, među pravoslavnim Grcima je postojala ideja o pripadanju zajedničkoj civilizaciji. Samuel Huntington je više puta rekao da je Grčka „anomalija Zapada“. Dok npr. Rumunji unatoč pravoslavnoj vjeri ipak jednom nogom mogu pripadati Zapadu (jer su jezikom i pismom dio latinske civilizacije), Grci u potpunosti pripadaju pravoslavnom Istoku kojemu će se kad-tad vratiti (zanimljivo je da je prozapadni Kostas Karamanlis predlagao uvođenje latinice kako bi se zemlja još više približila Zapadu). Po Huntingtonu, Grci se nelagodno osjećaju u NATO-u te bi radije pripadali savezu sebi sličnih, dakle dominantno pravoslavnih kršćana (a NATO to nije). Primjeri koje smo nedavno imali, poput grčke podrške Srbima u ratovima devedesetih, ali i fanatičan antiamerikanizam kojem sam i sam više puta bio svjedok u Grčkoj, pokazuju da je Huntington dijelom u pravu. Postoje think tankovi u Grčkoj koji zagovaraju izlazak iz NATO-a te otvorenije približavanje Rusiji. Ovo su mišljenja koja zasad nisu dio političkog mainstreama u zemlji, ali itekako postoje. A sada pokušajmo ići još korak dalje. Kako se i Turska približava Rusiji s kojom neporecivo surađuje na više polja, hoće li se upravo Rusija nametnuti kao medijator na istočnom Sredozemlju?
7. Kada svemu dodamo sukob u Siriji, Tursku podršku pobunjenicima u Idlibu, podršku Libiji i vladi u Tripoliju, snažnu političku retoriku koja dolazi iz Ankere, možemo li zaključiti da je Turska prestala biti poslušni zapadni saveznik, te da sada vodi suverenu politiku?
E.M. Obje zemlje (Grčka i Turska) pokušavaju stvoriti „stratešku dubinu“. Turska ima međunarodno nepriznatu državu na sjeveru Cipra koja joj služi i kao vojna baza sa 17,000 vojnika. Grčka s druge strane ima tzv. Grčku snagu na Cipru (ELDYK), poseban odred grčke vojske od 1000 vojnika dogovoren Sporazumom London-Zürich iz 1959. (uz ciparsku Nacionalnu gardu od 12,000 vojnika). Zanimljivo je da, budući da su tijekom Ciparskog rata ratovali pripadnici ELDYK-a s turskom vojskom, a ELDYK jest odred grčke vojske, faktički su grčka i turska vojska ratovale, iako dvije zemlje međusobno nisu bile u ratu. Nakon Imijske krize Grčka je odlučila ojačati svoju vojnu prisutnost na Cipru pa je tako u listopadu 1996. organizirana trodnevna vojna vježba grčke vojske i Nacionalne garde „Nikiforos ’96“ (Nikifor Foka je bizantski car koji je sredinom X. stoljeća ostvario niz vojnih uspjeha protiv Arapa na Cipru koji je tada bio bizantsko-arapski kondominij) u okviru Zajedničke obrambene doktrine. Kao odgovor na jačanje grčke strateške dubine, Turska se okreće Libiji, ali o tome više neki drugi put.