Na osnovu suverenosti Grčke nad otočićem Kastellorizo, koje je bezmalo 600 kilometara od grčkog kopna, apsurdno tvrdeći da ostrvo površine 911 hektara (jedva naseljeno i bez obradivih površina) ima isti efekt kao kopno, Grčka dodjeljuje sebi ekskluzivnu ekonomsku zonu (EEZ) od više od 3 miliona i 600 hiljada hektara, te posljedično vode države s najdužom mediteranskom obalom (Turska) svodi na Antalijski zaliv. Svakom posjedniku više od dva grama mozga moralo bi biti jasno da je mapa koju Grčka promovira kao svoju EEZ nije apsurdna nego imbecilna

Piše: Bojan BUDIMAC

Zapadna štampa neradoznalom i/ili površnom konzumentu vijesti neminovno nameće zaključak da je Turska ta koja zvecka oružjem, prijeti, krši zakone i norme glede istočnog Mediterana. Sudeći po toj propagandi maskiranoj kao “vijesti”, svi ostali igrači su “čisti” kao suze. Kliše koji kaže da je istina prva žrtva rata morao bi biti promijenjen da uključi i predratno stanje. Uostalom, ako nas je medijska priprema za angloameričku agresiju na Irak išta naučila to je da je istina ubijena davno prije nego što je prva raketa Tomahawk pala na Bagdad. Ne znam kako vi, ali od tada se glede zapadnih medija držim one “prevari me jednom, sram te bilo, prevari me dvaput, sram mene bilo”.

Manipulacija percepcijom koju grčki lideri pokušavaju uz svesrdnu pomoć zapadne štampe jeste da se stave u poziciju “žrtve”. Stari oprobani recept za stjecanje sažaljenja, saosećanja, kako bi se tom emotivnom ucjenom dobilo nešto od drugih. Da, kad se uporede dvije zemlje i ta slika koju grčki ziloti hoće da projektiraju – “grčki David” protiv “turskog Golijata” – rat između njih bi bio, kako reče turski ministar odbrane, “matematički, sa stanovišta vojne službe neprikladan”.

Da bi manipulacija uspjela, provokacije i transgresije međunarodnih ugovora moraju biti dobro skrivene od neradoznalih i/ili površnih konzumenata vijesti. Tako, naprimjer, nigdje zapadnije od Jedrena ne može se pročitati vijest da (već mjesecima) Grčka krši Pariski mirovni ugovor iz 1947. godine militarizacijom ostrva Dodekanez, arhipelaga u Egejskom moru. Od prije neki dan je izgleda civilnim trajektom transportirala neodređeni broj vojnika na ostrvo Meis (Kastellorizo) na Mediteranu, koje ima centralnu ulogu u sporu oko ekskluzivne ekonomske zone (EEZ).

Arhipelag Dodekanez prešao je te 1947. formalno iz italijanskih ruku (mada su Britanci bili tranziciona okupaciona vlast na njima) u grčke, a da Turska, kao formalno-pravni nasljednik Osmanskog carstva, čija su to ostrva bila prije italijanske okupacije, nije bila za stolom. Inače fun fact glede tih ostrva jeste da se 1821. nisu priključila grčkom ratu za neovisnost, nego su radije ostala pod krilom Osmanskog carstva. No, bilo kako bilo, Pariski mirovni ugovor u prvom dijelu, odjeljku 5. o Grčkoj (posebna klauzula), član 14. kaže:

1. Italija ovim ustupa Grčkoj u potpunom suverenitetu Dodekanez. Otoci su u nastavku označeni, to su Stampalia (Astropalia), Rodos (Rhodos), Calki (Kharki), Scarpanto, Casos (Casso), Piscopis (Tilos), Misiros (Nisyros), Calimnos (Kalymnos), Leros, Patmos, Lipsos (Lipso), Simi (Sym), Cos (Kos) i Kastellorizo, kao i susjedni otočići.
2. Ova ostrva bit će i ostaju demilitarizirana. (naglašavanje moje)

I? Šta tu nije jasno? Jedino (meni) nejasno jeste kako se EU političari mogu pozivati na bilo kakve međunarodne norme, zakone, vladavinu prava i “vrijednosti” ako ignoriraju ovakvu transgresiju važećih sporazuma. Da ne pitamo ko agresivno provocira koristeći tu namjernu miopiju Evrope.

Francuska (glavni ložač sukoba) također krši međunarodni ugovor smještajući svoje vojne avione (vojsku) na južni Kipar – pravo koje imaju samo zemlje garanti – Velika Britanija, Grčka i Turska. Macron je već do guše u kriminalu ne samo na istočnom Mediteranu nego u Libiji (najbolji drugar ratnog zločinca Haftara, od koga kupuje ilegalnu naftu) i Siriji.

Drugi uvjet da manipulacija percepcijom uspije jeste da se uzrok spora zamagli koliko je god to moguće. Osnovni sukob jeste oko ekskluzivnih ekonomskih zona (EEZ), militarizacijom ostrva u Egeju, proširenjem teritorijalnih voda sa 6 na 12 nautičkih milja u Jonskom moru s nagovještajima da Grčka može to učiniti i u Egeju (čisti casus belli), provokativni morski manevri i testiranje spremnosti turske avijacije nad Mediteranom sračunati su da naprave konfuziju.

Pošto ima (pre)više “eksperata” koji miješaju babe i žabe, pa ne razumiju razliku između teritorijalnih voda i ekskluzivnih ekonomskih zona EEZ, objašnjenje je neophodno. Teritorijalne vode i EEZ odvojeni su pojmovi. Parametar kojim se određuje EEZ jeste tzv. continental shelf, odnosno kontinentalni prag. Drugim riječima, ekskluzivna ekonomska zona jedne zemlje prostire se 200 nautičkih milja od njenog kopna, ne od njenih ostrva nego od kopna. U slučaju (kao što je to mahom slučaj na Mediteranu) da između kopna zemalja koje dijele more nema 400 milja, uzima se srednja linija (medijana) između njih. Pri svemu tome, Konvencija UN-a o pravu mora naglašava princip pravičnosti.

Vratimo se na konkretan spor. Na osnovu suverenosti Grčke nad otočićem Kastellorizo, koje je bezmalo 600 kilometara od grčkog kopna, apsurdno tvrdeći da ostrvo površine 911 hektara (jedva naseljeno i bez obradivih površina) ima isti efekt kao kopno, Grčka dodjeljuje sebi EEZ od više od 3 miliona i 600 hiljada hektara, te posljedično vode države s najdužom mediteranskom obalom (Turska) svodi na Antalijski zaliv. Svakom posjedniku više od dva grama mozga moralo bi biti jasno da je mapa koju Grčka promovira kao svoju EEZ nije apsurdna nego imbecilna.

Koliko je to van okvira zakona i normi, očigledno je kada se zna kako su Međunarodni sud pravde i Međunarodni arbitražni sud presuđivali u sporovima u kojima su zemlje s ostrvima koja se nalaze na drugoj strani medijane polagale pravo na više od teritorijalnih voda. Možete pogoditi – presuđivali su da ta ostrva imaju prava isključivo na teritorijalne vode. Teritorijalne vode su pak pojas oko obala, koji može biti od 3 do 12 nautičkih milja, a obično je šest. Počev od spora riješenog 1977. oko Kanalskih ostrva – britanska ostrva u francuskom zalivu Saint Malo, preko mnogobrojnih drugih primjera diljem svijeta, sve do rumunsko-ukrajinskog spora riješenog 2009. godine oko ukrajinskog Zmijskog otoka u Crnom moru i bangladeško-mijanmarskog spora (2012) oko bangladeškog otoka St. Martin, ostrva su dobijala samo teritorijalne vode.

Najsmješnija činjenica oko grčkog glupiranja na Mediteranu jeste da je nedavnim sporazumom s Italijom o morskom razgraničenju i ekskluzivnim ekonomskim zonama POTVRDILA ono što Ankara stalno govori. Naime, nije računala Krf, Kefaloniju i ostale Jonske otoke kao tačku odakle se mjeri, kao što to pokušava da čini kada su u pitanju Krit, Rodos i (o tempora, o mores) Kastellorizo!

Kada se sve navedeno zna i kada se ponovo pogleda mapa, postaje jasno (uz gorenavedeni uvjet o minimalnoj gramaži mozga) da Grčka i Egipat nemaju, i da ponovim: NEMAJU, ekskluzivne ekonomske zone koje se mogu dodirivati.

Puna usta dijaloga, odnosno potrebe za dijalogom dolaze sa svih strana, EU prednjači. Evo vidim, i papa Franjo uključio se Twitterom tom vapaju. Nešto razmišljam, i ja bih volio da uđem u dijalog s Vatikanom da mi preda dio papske palače. Ne mora biti velik, jedna-dvije sobice. Naime, na to me podsjećaju ti pozivi na dijalog. Naravno, Turska neće sebi dozvoliti da bude predstavljena kao strana koja odbija dijalog – Grčka je to jasno učinila potpisivanjem tog kvazisporazuma s egipatskim krvolokom – ali ozbiljno je pitanje, koje se ovdje često može čuti: O čemu da se priča? O tome da Grčka uz pomoć Francuske, EU, Egipta, UAE, uz terciranje SAD-a, hoće da otme ono što Turskoj kako geografijom, tako međunarodnim zakonima i normama pripada?

I ma koliko se pričalo o (mega)nalazištima prirodnog plina u istočnom Mediteranu, koja vjerovatno / možda jesu velika, čini mi se da to zamagljuje dobar dio (međunarodnog) diskursa na ovu temu. Da, za Grčku i južni Kipar, koje bi da se “obogate” koncesijama (jer sami nisu sposobni ni za istraživanje) za nešto što im ne pripada, plin je najvjerovatniji motiv da postanu pijuni u igri većih, snažnijih i bogatijih zemalja (s podjednako nesposobnim i nemoralnim vodstvom), kao što su Francuska i/ili UAE i/ili Izrael. Međutim, za Tursku čak i kada bi bila riječ samo o eksploataciji morske trave, odbrana suvereniteta ekskluzivne ekonomske zone jeste casus belli.

Čak ni za Francusku, koja je zbog svoje energetske korporacije direktno materijalno zainteresirana da onemogući Tursku u ostvarivanju svojih prava, prirodni plin nije primaran razlog agresivnosti. Uzgred, Turska je davala signale dovoljno jasne da bi se i strane korporacije mogle uključiti u proces eksploatacije. Primarni razlog Macronove agresivnosti jeste promjena statusa Turske od poslušnika koji ima samo obaveze i odgovornosti u zemlju koja zahtijeva ravnopravni tretman u međunarodnim odnosima. Za Francusku, koja je ponosna na svoju kolonijalnu prošlost (i sadašnjost), a u čije interese se ne uklapa takav poredak, to je neprihvatljivo. Dokle će ići u loženju Grčke i da li će sama biti spremna da zaratuje jeste veliko pitanje. “Crvena linija” kojom se razbojnik iz Jelisejske palate hvali da je postavio za Tursku (jer orijentalistički kliše nalaže da oni razumiju samo silu) nije najjasnija, s obzirom na brzinu kojom su francuski ratni brodovi napustili “sporni” dio Mediterana. U svakom slučaju, Macron trlja ruke jer narudžbine za ratne avione pljušte – Grčka je naručila 18, a Egipat 20.

Još je veće pitanje do koje će mjere Grčka pristati da bude ložena. U svakom slučaju, obrnuto od utiska koji se može steći čitanjem zapadne propagande, ratni bubnjevi udaraju se u Atini, a ne Ankari.