Turska vojska prebacuje tenkovske postrojbe prema granici s Grčkom. Kako navodi turska agencija IHA, dva konvoja s labudicama, na kojima se nalazi 40 tenkova, krenula su iz zone Reihanl, u turskoj regiji Hatai na granici sa Sirijom, prema regiji Edrine – na granici s Turskom, gdje će se tenkovi prebaciti vlakom.
Međutim, agencija Anadolu, priopćila je, pozivajući se na svoje izvore, kako se radi o planiranoj dislokaciji postrojbi Druge armije turske vojske, i da vijest o prebacivanju vojne tehnike na granicu s Grčkom nije istinita.
Tursko Ministarstvo obrane još nije komentiralo ova priopćenja.
Sve se ovo odvija u vrijeme krajnje zaoštrenih grčko-turskih odnosa, ali i odnosa na relaciji EU-Turska s obzirom kako je Bruxelles u njihovom sporu zauzeo čvrst progrčki i prociparski stav, što je i očekivano s obzirom kako se radi o državama-članicama EU. Međutim, problem, koji se u glavnini temelji na teritorijalnim sporovima u akvatoriju istočnog Sredozemnog mora, dodatno usložnjavaju i krajnje loši odnosi između Francuske i Turske (prije svega po pitanju Libije) i snažno svrstavanje Pariza na stranu Atene, s kojom izvodi i zajedničke vojne vježbe u spornim vodama oko Krete i Cipra – s jasnom porukom Ankari. Također, čitav problem usložnjava i činjenica da je Turska, poput spomenutih dviju članica EU, važna članica NATO saveza. A kakav je to savez, kada njegove članice, umjesto suradnje i povjerenja, jedna drugu počinju gledati preko nišana?
Jučerašnje najave iz Bruxellesa o mogućoj primjeni „mekih“ i tvrdih“ mjera protiv Turske zbog njezinog ponašanja u spornom području Sredozemlja, o čemu će se razgovarati na predstojećem summitu na vrhu EU krajem ovoga mjeseca, u Ankari nije primljeno s oduševljenjem. Naprotiv. Ankara već dugo tvrdi kako Atena u ovim sporovima zlouporabljuje svoje članstvo u EU za promicanje svojih interesa, što je za Tursku potpuno neprihvatljivo. Takav pro-grčki stav EU, koji, kako je rečeno – i ne može biti drukčiji jer bi sve suprotno tomu bilo pogubno po unutarnje jedinstvo te zajednice država, koje, kako se to voli reći dijele tzv. europske vrijednosti (makar i nije jasno koje su to u stvari vrijednosti) sigurno će imati posljedice i po nastojanja NATO saveza da se grčko-turski spor riješi političkim putom tj. dijalogom.
Umjesto obostranih prijetnji, bilo vojnom silom bilo sankcijama, puno učinkovitije bi bilo, da za zajednički, široki pregovarački stol sjednu sve zainteresirane strane i mogući posrednici, i da u dobroj volji i dobroj vjeri, zatomljujući svoje početne pozicije tipa članstva u ovoj ili onoj organizaciji, pokušaju pronaći zajednički jezik za izlazak iz ove visokorizične krize. Nametanje rješenja silom možda i može imati kratkoročni učinak, ali problem sasvim sigurno dugoročno neće riješiti.
U tom smislu i ova vijest, o turskom prebacivanju tenkovskih postrojbi na granicu s Grčkom, ma koliko god vjerojatno bila propagandno-psihološkog karaktera (s obzirom na ovakav način njezinog medijskog prezentiranja i izostanak komentara turskog MO) sigurno nije dobar put za pokretanje kvalitetnog dijaloga, kao što to nisu niti najave Bruxellesa o mogućem uvođenju sankcija protiv Turske, odnosno izjava grčkih čelnika kako neće početi razgovore s Ankarom ako ova „ne prestane s agresivnim ponašanjem“. To famozno „ako“ ne smije postojati kao preduvjet za početak pregovora i nužnih kompromisa, na koje će sigurno, prije ili kasnije, morati pristati obje strane.
