Loznica, 7. juni 2025. — U jednoj mirnoj lozničkoj ulici, tamo gdje komšije još uvijek zatvaraju kapije na škripu i gdje se svaka vijest prenosi šapatom, odjeknula je porodična priča koja već godinama tinja ispod površine. U središtu te tišine stoji sveštenik Mile, čovjek duboke vjere i tradicionalnih vrijednosti, koji je — zbog ljubavi svoje jedine kćerke — odlučio da zauvijek zatvori vrata očinskog doma.
Jovana, jedina kćerka popa Mileta i njegove preminule supruge Dragice, odrasla je u strogom pravoslavnom domaćinstvu. Bila je povučena, uzorna, posvećena vjeri i porodici. Mještani su je pamtili kao dijete koje ne bi uzvratilo ni ružnu riječ, a kamoli napravilo “grešku” u očima vjere i tradicije.
Sve se promijenilo kada je Jovana, nakon završene srednje škole, otišla na studije u Novi Sad. Tamo je upoznala Muamera, mladića muslimanske vjeroispovijesti iz Novog Pazara. Njihova veza, tiha i nenametljiva, vremenom je prerasla u brak — bez ceremonije, bez najava, bez povratka u Loznicu.
Nakon vijesti o udaji, sveštenik Mile je, prema riječima komšija, prekinuo svaki kontakt s kćerkom.
„Jednog dana sam ga pitala gdje je Jovana, a on je samo rekao: ‘Nemam ja više kćerku.’ Pomislila sam da se šali. Ali onda je dodao: ‘Sama je izabrala. Napustila je i ovu kuću i Boga.’ I nikada više nismo pričali o njoj“, priča komšinica koja poznaje porodicu godinama.
Prelomni trenutak dogodio se tokom jednog telefonskog razgovora kada je Jovana pozvala oca da ga, zajedno sa bratom, pozove na Bajram. Sveštenik je tada, prema kazivanju ljudi bliskih porodici, rekao: „Vama neka je sa srećom, mene nemojte zvati.“

U selu su mišljenja podijeljena. Dok jedni osuđuju Jovanu zbog, kako kažu, napuštanja vjere, drugi ne kriju ogorčenje zbog toga što je Mile okrenuo leđa vlastitom djetetu.
„Teško je to. I on je rob svojih uvjerenja. Ali dijete je dijete. Ljubav prema djetetu ne bi smjela imati granice“, rekao je jedan od starijih mještana koji je želio ostati anoniman.
Danas Jovana i Muamer žive u Beogradu. Imaju sina i, prema onome što dijele na društvenim mrežama, čini se da žive skladno i sretno. No, unatoč svemu, Jovana se, prema riječima poznanika, i dalje nada da će jednog dana zazvoniti telefon i da će s druge strane biti njen otac.
„Kažu da vrijeme liječi sve. Ali u ovom slučaju, čini se da vrijeme samo gradi zidove“, tiho zaključuje jedna od komšinica koja prati ovu porodičnu dramu još od početka.
U malim mjestima, gdje svi sve znaju, ovakve priče ne nestaju brzo. Neke zarastu, a neke ostanu – kao rana koja ne krvari, ali nikada ne prestaje da boli.