Prof. dr Hasan Hamzagić, potomak slavne rožajske loze Kuča, ostaje upamćen kao jedan od najuvaženijih sinova Tutina i istinski predstavnik vrijednosti koje su danas rijetkost – skromnosti, mudrosti i nepokolebljive predanosti narodu.
Potekao iz loze Alije Kuča, preko njegovog sina Kambera, unuka Hamze i paraunuka Isaha, Hasan Hamzagić nije zaboravio svoje korijene. Naprotiv, njegovo porijeklo bilo je temelj na kojem je gradio cijeli svoj život – život u službi drugih.
Bio je jedan od pokretača formiranja Zelenih beretki i Patriotske lige, organizacija koje su u najtežim vremenima stajale u odbrani Bosne i Hercegovine i kasnije prerasle u njenu Armiju. U vremenu u kojem su se mnogi nadvikivali, on je birao tišinu. U doba prolaznih autoriteta, Hasan Hamzagić ostao je trajan – kao simbol dostojanstva i služenja višim ciljevima.
Kao specijalista pulmolog, vodio je renomiranu Kliniku za plućne bolesti Podhrastovi u Sarajevu, pretvorivši je u jednu od najvažnijih zdravstvenih ustanova tog vremena. Ipak, ono po čemu su ga njegovi pacijenti najviše pamtili nisu bile samo terapije – već blag ton, siguran pogled i riječ koja liječi. Ljudskost mu je bila jača od svake titule.
U diplomaciji se jednako dostojanstveno nosio. Kao konzul Bosne i Hercegovine u Istanbulu, predstavljao je svoju domovinu s mirnoćom i snagom čovjeka koji zna svoju misiju. U svakom kontaktu, svakoj riječi, unosio je pristojnost, razumijevanje i međuljudski most koji spaja, a ne razdvaja.
Još 1989. godine bio je jedan od osnivača Udruženja Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka u BiH, zajedno s najistaknutijim imenima tog vremena. Znao je da narod bez pamćenja nije narod – zato je neumorno radio da Bošnjaci Sandžaka sačuvaju svoj identitet, čast i zajedništvo.
Bez obzira na sve funkcije, nikada se nije uzdigao iznad običnog čovjeka. Hasan Hamzagić je ostao skroman, neposredan i uvijek blizak narodu. Gdje god da je bio, nosio je Tutin u srcu. I nikada ga nije zaboravio.
Danas, kada govorimo o prof. dr Hasanu Hamzagiću, govorimo o onome što ovom vremenu očajnički nedostaje: o znanju bez sujete, o moći bez bahatosti, o funkciji bez oholosti. Zato on nije samo uspomena – već svjetionik vrijednosti.
Tutin ga pamti s ponosom.
Neka mu je vječni rahmet.
Izvor: Tutinska priča
