Izjava Milorada Dodika u kojoj tvrdi da je u političkom smislu „prešao“ više predsjednika Srbije – od Slobodana Miloševića, preko Vojislava Koštunice i Borisa Tadića, do Tomislava Nikolića, pa sve do aktuelnog predsjednika Aleksandra Vučića – izazvala je snažne reakcije u javnosti širom regiona. Snimak iz televizijskog studija brzo se proširio društvenim mrežama, otvarajući pitanja o političkoj moći, dugovječnosti i odnosima na relaciji Beograd – Banja Luka.
Na prvi pogled, Dodikova izjava može se tumačiti kao lična samohvala i naglašavanje vlastite političke izdržljivosti. Poruka je jasna: on je i dalje tu, dok su se vlasti u Srbiji smjenjivale. Međutim, iza te rečenice krije se dublja simbolika. U balkanskom političkom kontekstu, dugovječnost na vlasti često se ne povezuje s uspješnim reformama ili jačanjem institucija, već s pukim opstankom u političkom vrhu.
Upravo ta razlika između trajanja i stvarnog učinka razlog je zbog kojeg ovakve izjave kod građana često izazivaju gorčinu. Dok politički lideri broje mandate i nadmeću se ko je koga „nadživio“, obični ljudi broje godine bez suštinskog poboljšanja životnog standarda, bez stabilnih institucija i bez osjećaja sigurnosti u budućnost.
Izjava ima i jasnu regionalnu dimenziju. Iako se odnosi Srbije i Republike Srpske u javnom diskursu često predstavljaju kao čvrsti i harmonični, ovakvi istupi ukazuju da ispod površine postoje politička takmičenja, sujete i poruke upućene različitim publikama. Vučić u ovom kontekstu možda i nije direktna meta, već simbol promjenjivosti vlasti u Srbiji, nasuprot Dodikovoj dugogodišnjoj političkoj dominaciji u Republici Srpskoj.
Za većinu građana, međutim, ova polemika zvuči jednako isprazno. Njima nije presudno ko je koga politički „prešao“, već ko je sposoban ponuditi konkretna rješenja za siromaštvo, odlazak mladih, nesigurnost i stalnu društvenu neizvjesnost.
Na kraju, ostaje jednostavna poruka: vlast se ne mjeri brojem godina provedenih na funkciji, već tragom koji ostavlja u životima ljudi. Sve ostalo ostaje tek statistika za političke biografije – i slaba osnova za istinski ponos.












