Novi Pazar je grad izgrađen na obalama dviju rijeka, Raške i Jošanice. Za njih se vezuju mnoge priče i legende, a u njihovim koritima nastala je tradicija jedinstvena za ovaj grad. U određenom periodu godine, u Novom Pazaru se mogu primjetiti mase ljudi okupljene oko korita rijeke Raške. Ljudi se osmjehuju, nadvikuju, čuje se dječija graja. Ukoliko se zapitate šta je to okupilo ovakvu mnogobrojnu i raznovrsnu skupinu ljudi, dobićete odgovor ako pogledate u korito rijeke – borba šatkova. Ovo je događaj, koji u Novom Pazaru ima  viševjekovnu tradiciju održavanja.  Prateći tok rijeke Raške i u razgovoru sa Hazbom Rifatovićem (74) i Almirom Bihorcem (43) , uspjeli smo da otkrijemo zanimljive pojedinosti ove tradicije.

„Šatka“ je karakterističan naziv za patku roda  Anas Anatidae Linnaeus u Novom Pazaru koja učestvuje u borbama. Disciplina koja se bavi uzgojem šatki u Pazaru se naziva šatkarstvo. Jedino se još u Kruševcu za patku kaže  „šotka“. Uzgoj i osposobljavanje šatkova za borbu je tradicija duga 200 godina. Šatke uzgajane u Novom Pazaru se međutim razlikuju od patki iz istog roda koje su uzgajane u ostalim gradovima. Kod ovih šatki razvijena je posebna borbenost, koja ne odlikuje druge patke. Dugogodišnjim uzgojem, ova borbenost se ukorenila i održala  parenjem jakih i borbenih šatki.

Sam po sebi, uzgoj šatki nije lak. Peruške šatki pri mitarenju proizvode jedan vid masti koja se ukoliko se ne vodi briga o šatkama, u vidu njihovog redovnog kupanja u rijekama ili posebno za njih izgrađenim bazenima, nakuplja, uništava perušku ove životinje i onemogućava plivanje, te šatka tone i ne može više da živi. 

Zbog toga šatke moraju konstantno biti u vodi kako bi se peruška očistila. Šatke žive od 12-15 godina. Pazarske šatke su znatno veće kako po veličini, tako i po kilaži od ostalih. Manje dostižu veličinu od 30-35cm, a veće do 50cm. Mogu težiti i do 2,5kg. 

Jaja šatke, ovdje uglavnom naliježe kokoška, zbog kraćeg vrijemena izlijeganja. Kavezi u kojima se drže moraju se održavati čistim. Šatke su bivale hranjene kukuruzom i pšenicom, a sada se koristi posebna hrana uvezena iz Belgije. To su različite vrste dijetalne i energetske hrane. Dnevno, šatka pojede do 250g hrane. Kada se bliži vrijeme  borbi, šatkovi se hrane i hranom obogaćenom proteinima. Odabir šatkova za borbu, vrši se na početku dok su još uvek „pilčad“. Oni koji se u bazenima pokažu jakim, odvajaju se i u sljedećoj godini života, bivaju pripremani za borbu. 

Šatkovi, koji učestvuju u borbama nose i karakteristična imena. Vodi se računa da ime bude upadljivo i da se njime istakne jačina šatka. Neka od najpopularnijih imena su: Macola, Beljan, Rambo, Herkules, Pegas…

Prvi zvanični turnir u borbi šatkova odigrao se 1994. godine na rijeci Raški na Pazarištu, nedugo nakon osnivanja Udruženja šatkara  „Mladost“, koje danas nosi naziv „RAS“. Od 1998. godine, turnir se održava na istoj rijeci, ali mjesto početka je Ciglanski most, naselje Lug. Turnir počinje zadnje subote u mjesecu oktobru, a završava se krajem januara.

Na takmičenju učestvuju šatkari iz Novog Pazara, različite nacionalnosti i uzrasta (od 15-75 godina). Ove godine, održan je prvi Internacionalni turnir, na kome su učestvovali i uzgajivači iz Podgorice. U Podgorici, ova tradicija je nova i ne tako razvijena.

Jedan vlasnik može na turnir prijaviti maksimalno 30 šatkova. Za prijavu jednog šatka plaća se kotizacija od 15€.

Svake godine prije početka turnira, sastaju se članovi Udruženja i biraju 4 sudije. Šatkovi koji će se međusobno boriti  biraju se uz pomoć kuglica, na kojima su ispisani brojevi. Svaki broj predstavlja jednog šatka koji će se boriti. Kuglice se ubacuju u bubanj i izvlače se brojevi. U slučaju da se izvuku brojevi šatkova istog vlasnika, izvlačenje se za tu rundu ponavlja. Na turniru ne postoje kategorije, te se mogu boriti veći i manji šatak.

Od početka turnira, dnevno se odigravaju po 4 borbe. Svaki sudija prati po jednu. Šatkove, u vodu ubacuju vlasnici, zajedno sa njihovim šatkama. Borba kreće od Ciglanskog mosta. Pošto pazarske šatke imaju urođenu borbenost, nije potreban podsticaj same borbe. Nakon što borba otpočne, šatke se hvataju i izbacuju iz rijeke, a šatkovi ostaju. Nedozvoljeno je da tijelo šatka ostane van vode. Borba može trajati od 1:30-2h. Šatkovi se za to vrijeme bore ne samo jedan protiv drugog, već i protiv vodene struje. Pod borbom se podrazumijeva udaranje krilima i štipanje kljunovima. Životinje se ne povrijeđuju, a posebno se vodi računa da šatku ne pukne peruška i da pri tom ne iskrvari. Noseni riječnom strujom, šatkovi se mogu boriti sve do Carske ćuprije, pri tom prelazeći dužinu od 5km.

Borba je završena onog trena, kada jedan šatak ode uzvodno ili izađe iz rijeke i krene ka vlasniku. Naravno često je i to da vlasnik preda borbu, ukoliko mu se šatak izmorio. Šatak koji izgubi naziva se dogan. Ranije, dogan bi bivao zaklan, a njegovo meso bi se podelilo siromašnim porodicama. Danas međutim, šatak koji izgubi, biva sačuvan ukoliko je vodio duže borbe i u nekim pobeđivao, jer se pokazalo da u narednim godinama može biti šampion.

Šatak koji pobijedi na turniru, ali i šatkovi koji su osvojili drugo,treće i četvrto mjesto, predstavljaju uspjeh i ponos za vlasnika i donose mu nagrade u vidu pehara, diplome i novca. Prije osnivanja Udruženja, nagrada je bio novac dobijen „oblaganjem“. Zadnjih 20 godina novac koji pobjednik osvoji, daje Udruženje i iznosi 1200-1300€. Najjači šatkovi, bivaju pareni sa jakim i borbenim šatkama, kako bi se očuvala ova posebna vrsta. Šatak šampion nerijetko daje  samo unuka šampiona.  

Trenutno, „Udruženje šatkara“  broji 77 članova i 210 registrovanih šatkova. Veliki je broj ljudi koji uzgaja šatke u Novom Pazaru ali ne učestvuje u borbama. Sve nas povezuje ljubav prema istom.“ Saznajemo prema riječima Almira Bihorca, sadašnjeg prijedsednika Udruženja, a na pitanje ko je šatak Macola reko je sljedeće: „Macola je šatak koji je učestvovao na turnirima pet godina za redom. Prve godine je izgubio, ali naredne tri je bio šampion. Pete godine bio je četvrti. On je najpoznatiji među šatkovima.“

„Cilj cjelokupnog turnira nije novac, već želja za očuvanjem tradicije ostavljene od strane djedova i pradjedova. Turnir okuplja različite ljude, kako ljubitelje, tako i one kojima je ovo nepoznanica. Tu se razmjenjuju iskustva“, kazao je Buco Zenunović, dugogodišnji član Udruženja. 

Zapamćene su i mnogi zanimljivi događaji vezani za šatkove i  njihove vlasnike. „Prije mnogo godina borili su se moj i bratov šatak. Bila je zima, -15 stepeni. Bratov šatak je „nadbio“ mog. Brat je od sreće skočio u rijeku i okupao se.“, kroz osmijeh rekao je Hazbo Rifatović, najstariji član Udruženja.

Iako, šatkarstvo donosi veliko zadovoljstvo, veliki problem za šatkare predstavlja sve veća zagađenost rijeka. U Jošanici se danas, zbog zagađenosti i smanjenog nivoa, borbe više ne održavaju. Zato su sagovornici uputili molbu svima koji čitaju, da svi zajedno povedemo računa o čistoći rijeka, kako ova jedinstvena tradicija ne bi nestala.