Na današnji dan prije 28 godina dogodio se jedan od brojnih zločina u Sandžaku, kada je u pljevaljskoj Bukovici izvršena otmica građana bošnjačke nacionalnosti – državljana Crne Gore i tadašnje SR Jugoslavije.
Dana 15. februara 1993. godine, grupa uniformisanih lica pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), kidnapovala je nekoliko Bošnjaka iz Bukovice i odvela ih u zatvor u Čajniče, sa ciljem razmjene za zarobljene srpske vojnike u Goraždu.
Prema izvještajima organizacijama za zaštitu ljudskih prava tog dana odvedena je Ramiza Bungur iz sela Kruševci i cijela njena porodica: snaha Zlatija sa dvoje maloljetne djece, jedno od dvije i po godine i jedno od osam mjeseci i sin Mamko star 14 godina. Druga otmica iz susjednog sela Ravni desila se sjutradan 16. februara 1993. godine. Grupa od oko dvadesetak vojnika VRS upala je u selo i kidnapovala šest starih lica sa prezimenom Bungur (Osman, Almasa, Sevda, Vezira, Lamka i Devla), svi su bili starosti oko 70 godina i jedino su u to vrijeme oni živjeli u blizini granice sa Bosnom i Hercegovinom, dok je većina stanovništva već ranije bila izbjegla. Tom prilikom ubijen je Latif Bungur rođen 1905. godine, koji zbog starosti nije mogao da ide sa ostalom grupom.
Na traženje bliže porodice koja je boravila u Pljevljima i rukovodstva stranke SDA, ova druga grupa otetih je na intervenciju Momira Bulatovića, tadašnjeg predsjednika Crne Gore, nakon gotovo mjesec dana puštena iz zatvora u Čajniču i dovedena je u Pljevlja.
Porodica Ramize Bungur je nakon tri i po mjeseca boravka u zatvoru u Čajniču razmijenjena za pripadnike srpskih oružanih formacija u Goraždu.
Tijelo ubijenog Latifa Bungura je takođe na traženje porodice nakon osam mjeseci dopremljeno u Pljevlja i sahranjeno u gradsko groblje Ravni.
Ostaci džamije u selu Planjsko koja je zapaljen 19. aprila 1993. godine (Foto: Jakub Durgut)
U pljevaljskoj Bukovici ‘92. i ‘93. godine osam osoba bošnjačke nacionalnosti je ubijeno, nekoliko desetina kuća je zapaljeno i opljačkano, a nekoliko stotina Bošnjaka protjerano iz domova.
– Ko je i zašto pobio i prognao Bošnjake?
Na temu zločina u Bukovici snimljen je film „Praznina“ u kojem je prikazano potresno svjedočenje pojedinih Bošnjaka koji su pretrpjeli torturu, pljačku i izgubili nekoga od rodbine.
U dokumentarnom filmu “Praznina”, Sevda Bungur je ispričala priču o događajima koji su se desili 15.februara 1993.godine, kada su nju i grupu Bošnjaka bosanski Srbi odveli u Čajniče, gdje su se, kako je istakla, drsko odnosili prema bukovičkim Bošnjacima. Za Omana i Zlatiju Tahirbegović je „najteže u svoj ovoj priči to što su mnogi Bukovičani danas u Demokratskoj partiji socijalista Mila Đukanovića, a devedesetih godina su ih progonili“!
Film bjelopoljskog novinara Seada Sadikovića je u junu 2007. uručen tadašnjojm vrhovnom tužiocu Crne Gore Vesni Medenici.
„Ko je i zašto pobio i prognao Bošnjake, koji su u tom kraju bili većinsko stanovništvo, do danas nema zvanične verzije. Možda će ovo biti šansa za Crnu Goru da se uključi u društvo civilizovanih naroda. Možda će državno tužilaštvo konačno progovoriti o zločinu koji se dogodio u Bukovici. Željeli bismo da se to desi i da ovaj film kratko živi”, poručeno je na promociji filma Praznina, sredinom juna 2007. godine.
Ostaci konzervi iza pripadnika Vojske Jugoslavije u Bukovici
U periodu jun 1992. – jun 1993. godine sprovođen je otvoren teror, vršeno neviđeno nasilje, primjenjivana brutalna sila i korišćena sva sredstva za uništavanje ljudi, kuća, stoke, imanja i drugih dobara Bošnjaka u Sandžaku, i to u kompletnoj oblasti i srbijanskog i crnogorskog dijela Sandžaka.
Navedeni progon sprovodile su regularne oružane formacije (vojne i policijske) Srbije, Crne Gore i Jugoslavije, bilo iz redovnog ili mobilisanog i dobrovoljačkog sastava, zatim regularne jedinice Vojske Republike Srpske, koje su djelovale pod okriljem Vojske Jugoslavije.
– Očišćem pojas sa bošnjačkim stanovništvom u Sandžaku u dužini od 140 kilometara prema Bosni
Označavajući ga kao “jedan od najdrastičnijih slučajeve progona Bošnjaka u Sandžaku u naznačenom periodu”, Bošnjačka riječ u decembru 2007. godine podsjeća da se opštini Pljevlja, na njenom zapadnom dijelu, nalazi prostrano seosko područje Bukovica, koje sačinjava 39 sela, u kojima je uglavnom živjelo bošnjačko stanovništvo.
Prostor Bukovice sa tri strane graniči se sa Bosnom i Hercegovinom, a granica se prostire u dužini od 140 kilometara. Iako su Pljevlja opšinski centar, sela Bukovice su od Pljevalja udalje na 70 – 85 kilometara, a od bosanskih gradova Čajniča 5 kilometara, Foče 15 – 20 kilometara, a vrlo blizu je i Goražde.
“U periodu jun 92. – jun 93. u Bukovici je ubijeno šest Bošnjaka, izvršene su dvije otmice u kojima je oteto u prvoj pet, a u drugoj sedam Bošnjaka, koji su kasnije razmjenjeni, pretučeno je 76 građana bošnjačke nacionalnosti od kojih je 31 za dobio teške tjelesne povrede sa trajnim posljedicama, spaljeno je pet kuća, osnovna škola u selu Krčevine, džamija u selu Planjsko, a oštećena je džamija u selu Rosulje. Vršena su mnogo brojna zlostavljanja na javnom mjestu, kao i pretresi koji su praćeni pljačkom imovine”, stoji u tekstu pod naslovom “Sjećaš li se Bukovice”, autora Nazima Ličine.
Kako se navodi, uz naglasak da je tada, 16. godina nakon godina, započeta istraga za ovaj zločin, kao posljedica svega navedenog došlo je do iseljavanja građana bošnjačke nacionalnosti, tako da je Bukovica praktično etnički očišćena. Nakon iseljavanja Bošnjaka njihove kuće su opljačkane i demolirane, sa kuća su poskidani krovovi, vrata i prozori, patos i ostalo pokućstvo je opljačkano.
Nakon skoro 16 godina od zločina, gotovo neprimjetno je u srbijanskoj i crnogorskoj javnosti dočekana vijest da je Viši državni tužilac u Bijelom Polju podnio zahtjev za sprovodjenje istrage protiv sedam lica u sluča ju “Bukovica”, zbog sumnje da su izvršili krivično djelo “zločin protiv čovječnosti”.
Nekoliko dana kasnije zamjenik višeg državnog tužioca u Bijelom Polju Višnja Medojević podnijela je zahtjev za pokretanje istrage protiv bivših pripadnika rezervnog sastava Vojske Jugoslavije, braće Radmila (42) i Radiše (35) Đukovića, zatim Slobodana Cvetkovića (36), Milorada Brkovića (36), Đorđa Gogića (42), te pripadnika rezervnog sastava policije Slaviše Svrkote (43) i Radomana Šubarića (46).
Sud je saslušao četvoricu svjedoka i tako završio istražne radnje povodom ovog slučaja. Prethodno je, ispitao sedam osumnjičenih protiv kojih je bio podnesen zahtjev za pokretanje istrage. Ovim zahtjevom obuhvaćeni su petorica bivših pripadnika rezervnog sastava tadašnje Vojske Jugoslavije i dvojica radnika Ministarstva unutrašnjih po slova Crne Gore.
Svih sedam optuženih za ratni zločin u Bukovici kod Pljevalja oslobođeni su u nedostatku dokaza, 31. decembra 2010., u bjelopoljskom Višem sudu.
Oslobađajuću presudu izreklo je Specijalno vijeće na čelu sa predsjednikom Šefkijom Đeševićem.
Crnogorski sud je utvrdio, kako je navedeno u presudi, da su optuženi postupali u skladu sa zakonskim ovlašćenjima koja su tada imali.
O zločinu u Bukovici pisao je i izvještavao rahmetli Jakub Durgut iz Pljevalja koji je znatno doprineo da o ovom zločinu bude obavještena domaća i strana javnost.
