Gdje ste sportisti, zašto ćutite? Kako je moguće da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić danas, povodom Dana državnosti, ne uruči nijedno odlikovanja zaslužnim pojedincima i institucijama iz svijeta sporta na Sretenje? A Srbija je zemlja sporta! Ili možda (više) nije?
Je l’ moguće da nam je sport tako nisko pao? A usta su nam bila puna hvale da je sport jedan od rijetkih svijetlih tačaka ove napaćene zemlje. Da smo se širom svijeta ponosili medaljama, uspjesima, pobjedama, velikim imenima…
Doduše, sport nam je uništen, kao i sve u državi, od strane vlasti i korone, ali nije valjda da niko nije zaslužio da primi bar neki orden, priznanje, ili posthumno…
Neka dva, skromna, otišla su u ruke Fudbalskog kluba Vlasotince i Ženskog fudbalskog kuba Spartak?! O kriterijumima nećemo, ali hoćemo o tome da je riječ o fudbalu, prvi je nižerazredni, a drugi je za naše prilike drugorazredni. A fudbal nam je poodavno treća evropska liga, u rukama menadžera, kriminalaca, mafijaša…
Pa nije valjda da niko nije zaslužio iz košarke, futsala, vaterpola, odbojke… Neki sportista, trener, imamo puno stručnjaka – proizvođača mladih talenata, zar niko posthumno nije mogao biti dobitnik…
Mogao bi ministar za sport i omladinu Vanja Udovičić, za promjenu, malo i da radi svoj posao, da se umiješa, predloži, nije Univerzijada najvažnije takmičenje na svijetu, je l’ tako, ministre?
I još nešto, gde su oni brojni sportisti koji su podržali Aleksandra Vučića na beogradskim izborima 2018, među 1.000 javnih ličnosti bilo je puno poznatih sportista, da kažu, posavjetuju, preporuče predsjedniku neko ime.
Ili niko nije smio Vučiću da predloži, recimo, Duška Vujoševića, Ognjena Koromana, Danila Ikodinovića, Igora Butuliju…
Živio (nam) sport, živjela Srbija. Sretan rad!
