Piše: Dr. Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nije nikakvo iznenađenje to što se među muslimanima često čuju riječi, ili sintagma: ”smrt u ime Allaha”, ili ”smrt na Allahovom putu”, čime se zapravo aludira na šehidsku smrt, tj. smrt uz strpljivo i hrabro držanje i nebježanje sa bojnog polja, nadajući se Allahovoj nagradi. Šehidska smrt se ne dešava osim uz Allahov izbor, kao što je došlo u ajetu: ”Da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide.” (Ali Imran, 140.)
Međutim, indiktativno je to da se među muslimanima mnogo manje spominje sintagma ”život na Allahovom putu”, od sintagme ”smrt na Allahovom putu.” Ne bi se smjela desiti proturječnost u razumijevanju šerijatskih značenja, pa da se stekne dojam kako se ovdje radi o dvama oprečnim i suprostavljenim značenjima.
Izgradnja i afirmacija života ima veličanstveno značenje i ona je osnova u islamu. A što se tiče smrti, ako se desi zbog pomaganja i odbrane istine, vjere i države, onda ona ima značenje žrtvovanja kojim se ponose svi narodi i koji veličaju i blagosiljaju ljude koji su pobijedili egoizam i sebične interese te se žrtvovali za interese svoga naroda i države.
No, šehadet (poginuti kao šehid) nije sâm sebi svrha, već je njegova svrha očuvanje života, na šta aludira i ajet: ”U odmazdi vam je život”(El-Bekara, 179.) Jer, možda upravo smrt pojedinca spasi živote mnogih ljudi.
Osnovni smisao životne borbe ili borbe za život jeste da se ona vodi zbog izgradnje i kultiviziranja života, zbog progresa i napretka, strpljivo i ustrajno.
Ako se osvrnemo na pjesnička ostvarenja, naprimjer, palestinskih pjesnika: Abdurahmana Baruda, ili Haruna Hašima Rešida, ili Mahmuda Derviša, ili Semiha Kasima, ili ako se osvrnemo na arapske pjesnike koji pjevaju o herojskom žrtvovanju, poput egipatskih pjesnika: Ali Mahmud Taha, Ibrahim Nadžia, i mnogih drugih, nećemo naći osim prefinjenog pjesničkog osjećaja i senzibiliteta koji u svojim stihovima slavi istinu i pjeva u čast onih koji su se za nju žrtvovali. Međutim, to nikako ne znači da se njihova islamska osjećanja završavaju na tome, i da su, pjevajući u čast šehida, zaboravili na samoprijegor i žrtvu islamskih učenjaka, mnogobrojnih naučnika i izumitelja, mudžahida, na poprištu života, općeg preporoda, pozivanja u islam i strpljivosti na tom putu.
Život je skupocjena i uzvišena stvar. Poznato je da je Muhammed, s.a.v.s., umro u svojoj postelji, nakon što je cijeli svoj život proveo na Allahovom putu. Na sličan način smrtni čas je dočekao i prvi pravedni halifa, Ebu Bekr, r.a.
Prekinuti misiju života na Zemlji, strogo je zabranjeno. To je očiti poraz koji Allah, dž.š., ne prihvata. Zbog toga je, po islamskom učenju, samoubici zabranjen ulazak u Džennet, jer on, zbog poteškoća, iskušenja i bolova s kojima se u životu susreće, želi preduhitriti odredbu svoga Gospodara. Muhammed, s.a.v.s., je oporučivao svojim vojskovođama i vojnicima: ”Da Allah, dž.š., zbog tebe uputi samo jednog čovjeka, bolje ti je nego stado crvenih deva.” (Buharija i Muslim) Također je govorio: ”Nemojte željeti susret sa neprijateljem, molite Allaha za spas, a ako se sukobite s vašim neprijateljem onda budite strpljivi.” (Buharija i Muslim)
Smrt je neumitni i neizbježni kraj dunjalučkog života. Jusuf, a.s., je u svojoj dovi učio: ”O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si zaštitnik moj i na ovome i na onome svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži Me onima koji su dobri!” No, moramo znati da je on to rekao nakon maksimalno uloženog truda u izgradnji života, nakon žrtve, nakon što je postao ministar finansija u Egiptu, nakon što je unaprijedio socijalni i politički život i strpljivo se nosio sa krizama kroz koje je prolazila njegova zajednica, te nakon što je, nošen snagom imana i iskrenog vjerovanja, radio na širenju pravde, suživota i mira, nakon neizmjernog dobročinstva koje je činio ljudima.
Dakle, smrt nije suprotnost životu, već je njegova potpora. Jer, onaj ko cijeli život živi na Allahovom putu, on će i umrijeti na Allahovom putu (ostvarit će šehadet), pa makar umro u svojoj postelji, kao što se desilo sa Halidom ibn Velidom, r.a.
Smrt nije čin kojim se na brz način rješavamo i bježimo od dunjalučkih problema. Veliki džihad se vodi upravo na poprištu života, u da'vi i pozivanju ljudi u islam na najljepši način i to strpljivo i ustrajno.
Muslimanski mladić koji se boji iskušenja, životnih problema i grijeha, pa zbog toga želi skratiti svoj životni put (samoubistvom, samoubilačkom akcijom), nije ni svjestan da time možda otežava i produžava životni put svom narodu.
