Tema njegovih priča nerijetko su dešavanja i stradanja u BiH tokom devedesetih godina, ali i pomirenje koje i decenijama nakon ide stranputicama. Jednu od priča upravo je napisao o Srebrenici, u čast 11. jula i genocida koji je za sobom ostavio nesreću, bol i stradanje.
Njegovu priču objavljenu na Facebook-u prenosimo u cjelosti:
- I ne pišem kao nacionalista, koji sanja o nekoj svojoj etnički čistoj državi, nego kao čovjek, koji u ljudima traži prvo ljude, a onda sve ostalo… Da mogu da biram, gdje bih danas da budem, na kom mjestu, bio bih u Srebrenici, znate već gdje, zašto i sa kim.
Došli smo dotle da pomenuti 11. jula Srebrenicu, ne znači davati pomen žrtvama, nego zaboraviti druge, došli smo dotle da pomenuti Jasenovac, Vukovar, Bratunac, Sarajevo, Tuzlansku kapiju, Jajince, Banjicu, Jadovno… Ne znači davati pomen žrtvama, nego ignorisati druge, šta god da pomeneš, čijim god žrtvama da odaš počast, ti zaboravljaš, ti si loš, ti si loš zato što ti je žao, što saosjećaš…
Kada pišem o NATO žrtvama u Srbiji, kažu mi, zaboravljam Sarajevo, kada pišem o Sarajevu, kažu mi, zaboravljam Kosovo, kada pišem o Kosovu, kažu mi, zaboravljaš sve drugo, a ne zaboravljam, samo ne može sve da stane u jedan tekst, i ne pišem kao nacionalista, koji sanja o nekoj svojoj etnički čistoj državi, nego kao čovjek, koji u ljudima traži prvo ljude, a onda sve ostalo.
Kada tri entiteta imaju svoju historiju, gdje je svaki isključivo žrtva. I koji ne želi da čuje drugu stranu, dolazimo do toga da većina ćuti, ignoriše, ili žali samo svoje. Ali meni su svi moji, i da li na to imam pravo, da vjerujem u bratstvo među ljudima i narodima.
Moj je i Nihad iz Tuzle, i Saša iz Paraćina, i Šime iz Splita, i Bekim iz Prizrena, i Vukota sa Cetinja, i Đorđe iz Novog Sada, i Fabijan iz Zagreba, i Jaka iz Ljubljane, i Mersad iz Živinica…Podjednako sam bio potresen nad svim žrtvama dok sam posjećivao logore, spomen mjesta, ne razmišljajući o nacionalnostima, vjeroispovestima, vidio sam stradanje i hiljade i hiljade mrtvih. Zato, ovog 11. jula, pominjem Srebrenicu, kao jednu od najbolnijih stranica XX vijeka, i znate šta je dobro, 26. godina poslije, što se ništa slično, ni približno slično, na ovim prostorima, od tada nije ponovilo.
Srebrenica je jedini grad gdje sam zamolio da ne održim nastup, a imao sam poziv, bilo me je najiskrenije sramota. Kako pričati o ljepoti života ljudima koji su, svako od njih, izgubili, u jednom danu. Na desetine svojih najbližih. Šta da im pričam, kada se stidim. Kao što me bio stid kada mi je na nastupu, u Trebinju, bio otac Srđana Aleksića. Šta reći takvim ljudima, da li je moja priča, pa i ova, dostojna stradanja svih tih ljudi? Naravno da nije. Zato me sramota. I nisu stradali u Srebrenici neki tamo ljudi, turci, poturice, mudžahedini, nego naši ljudi, moji ljudi. I nisu u Jasenovcu stradali neki tamo ljudi, četnici, i ne znam ko, nego naši ljudi, moji ljudi. I nisu u Vukovaru stradali neki tamo ljudi, ustaše, nego naši ljudi, moji ljudi, i gdje god da su bila stradanja, stratišta, masovne grobnice. Nisu stradali neki tamo ljudi, nego naši ljudi, moji ljudi. Ne moji srpski, bošnjački, hrvatski, ne moji pravoslavni, muslimanski, katolički.
Ne, nego naši ljudi, moji ljudi, ljudi, ljudi kao ti i ja. Koji su isto možda pisali ljubavnu poeziju, spremali se da gledaju neko njihovo finale evropskog prvenstva u fudbalu, voljeli Dostojevskog, sanjali o nekoj ženi, podizali djecu, ili još uvijek bili djeca, planirali nečemu da se posvete, ili već bili duboko u tome. To su ljudi koji su slušali muziku koju mi slušamo, voljeli iste filmove, govorili istim jezikom. To su sve naši ljudi, ne mogu da žalim više jedne od drugih, svih mi je žao, i proganja me sve to, i znate šta je dobro u svom tom zlu, što nas je bar sada dovoljno i što smo sada u stanju da zaustavimo da se ponovi nešto slično. Dovoljno nas je, naš put nije u prošlost, nego u budućnost, zato ću mojoj kćerci dati ime Bosna, kao spoj različitosti, kao spoj ljubavi svih tih ljudi. Kao sjećanje na jedan narod koji je bio u stanju možda najviše da vjeruje i voli, možda je zato toliko i stradao, da moja Bosna, koja tek treba da se rodi, bude plod jedne velike ljubavi i da naša Bosna, odavno rođena, to bude.
Muka mi je više podjela, brojanja krvnih zrnaca, vječitog traganja za mržnjom tamo gdje je nema, želim, i hoću, a to sam doživio bezbroj puta, a kada odem, od Đevđelije, pa do Triglava, srećem naše ljude, koji ne traže u meni neprijatelja nego prijatelja. I hvala im na tome, ovaj tekst je posvećen i njima, koji su mi širom otvorili vrata, neopterećeni odakle dolazim, nego šta im značim kao čovjek, i šta budim u njima, na tome treba da radimo, to je naša misija, to je naš put, zato najiskreniji naklon žrtvama Srebrenice. Uz svijest da smo svi mi, više ili manje, bili žrtve pogrešnih politika, gdje su milioni ljudi platili glavom, da se to više ne ponovi i da gradimo mostove preko kojih ćemo svi zajedno prelaziti, recitujući poeziju, zagrljeni. Ne odričući se ni Tina Ujevića, Meše Selimovića, Maka Dizdara, Alekse Šantića, Jovana Dučića, Petra Kočića…
Sve smo to mi, sve to čini naše biće. To je moja poruka na današnji dan, i svakog 11. jula, dajem riječ, ljubav dragi moji, ljubav, i veze, u svakom smislu, koje će da nadjačaju sve ostalo, i svaku budalu, koja će da pljune na žrtve, pa i ovaj tekst, koji je napisan sa najiskrenijom namjerom, sa željom da ljudi shvate da nisu sami, i da je još mnogo nas, koji su posjetili sve te gradove i svuda se osjetili dobrodošli. Ne od svih, naravno, ali od ljudi koji žive i razmišljaju slično, I KOJI U ČOVJEKU TRAŽE ČOVJEKA, napisao je Simić.
