Termin Vlah se danas najčešće upotrebljava za ostatke romaniziranih Kelta koji govore rumunskim jezikom. Bavili su se uglavnom stočarstvom i živjeli su po brdsko – planinskim krajevima od Makedonije do Istre. Naravno, time su obuhvatali i prostor Hercegovine, a kasnije i Bosne. U Hercegovini i u Bosni, posebno od osmanskog perioda, napuštaju svoj jezik i postaju posebna etnička grupa koja se uskoro asimilira u Bošnjake sve tri vjere, ali su najviše prihvatili pravoslavnu vjeru. Zbog činjenice da su brojni primili pravoslavnu vjeru, Bošnjaci – muslimani, pa i katolici, su ponekad sve pravoslavce nazivali Vlasima, tako da su oni postali sinonim za bosanske Srbe, a oni koji su prešli na islam dobijaju naziv Balije. Takav termin su im dali Turci, zbog života na planinama i zabačenim područjima. Po kulturi, ponašanju, pa i izgledu, razlikovali su se od Bošnjaka iako su se bili asimilirali. Neki su kasnije prihvatili katoličku vjeru – Dalmatinci ih zovu Vlasi, a danas ih posebno ima u Istri i Dalmatinskoj zagori. U Bosanskom ejaletu su pravoslavni živjeli na prostoru Stari Vlah, između Ivanjice i Raške, na prostoru Srednjeg i Donjeg Vlaha u Bijelom Polju, Vlašiću, Vlahinju, Laškom, Donjem Vlasi itd. Većina njih se kasnije posrbila.

Postepeno su se neki dijelovi, ali vrlo kasno slavenizirali, a još kasnije oni koji su živjeli na područjima, do kojih je dospjela pravoslavna vjera, su postali dio pravoslavne vjere. Ipak, po mnogo čemu su se razlikovali od Srba, a Srbi ih i dalje nazivaju Vlasima. Oni koji žive na području Bosne i Hercegovine i koji su primili islam Bošnjaci nazivaju Balijama, što znači prosti i zaostali planinski ljudi – stočari. Međutim, danas srpska i hrvatska propaganda ovaj termin koristi za ponižavanje, potcjenjivanje, vrijeđanje i nagrađivanje Bošnjaka – muslimana.

Akademik Muhamed Filipović o njima kaže: “Što se tiče imigracije, najbrojniji imigranti u Bosnu bili su Vlasi… Najintenzivnije i najmasovnije njihovo useljavanje u Bosnu teklo je uporedo sa osmanskim osvajanjem Bosne i Hrvatske. Oni su Osmanlijama služili i kao izvor i rezerva za nabavku hrane na pohodima i kao pomoćne trupe razne namjene: martolosi, derbendžije (čuvari puteva i vodiči putnika po visokim planinama), vojnici i sl., a za tu službu su njihovi knezovi dobijali privilegije, dok su neki primivši islam postigli čak i visoke položaje u osmanskoj upravi”.