Ubijani su ljudi, rušeni civilni, kulturni, vjerski objekti, pa čak i bolnice. Za vrijeme opsade, prosječno je padalo 329 granata dnevno na Sarajevo   

Opsada Sarajeva počela je petog aprila 1992. godine a okončana 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika glavniog grada Bosne i Hercegovine bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima.

Nisu zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i hrabrosti branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.

Tokom opsade ubijeno je je 11.541 građana Sarajeva, među njima 1.601 dijete. Prema poslijeratnim istraživanjima, najviše stanovnika, skoro četiri petine od ukupnog broja poginulih, ubijeno je u prve dvije godine rata.

Rekord od 3.777 ispaljenih granata na glavni grad, u jednom danu, zabilježen je 22. jula 1993. godine.

Ubijani su ljudi, rušeni civilni, kulturni, vjerski objekti, pa čak i bolnice. Za vrijeme opsade, prosječno je padalo 329 granata dnevno na Sarajevo.

U brdima oko grada bilo je stacionirano 120 minobacača i 250 tenkova agresorske JNA, koji su poslije dospjeli u ruke Vojske Republike Srpske. Cilj im je bio mučenje glađu i demoralizacija stanovništva na najokrutnije načine.

Posljednja žrtva opsade Sarajeva bila je Mirsada Durić, koja je poginula u napadu na tramvaj 9. januara 1996. godine, kod Zemaljskog muzeja, također u blizini zgrade bh. parlamenta. Počinioci napada koji se dogodio prvog dana pokretanja tramvaja nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu nikad nisu otkriveni. Prema pričanju očevidaca, tromblon koji je pogodio tramvaj najvjerovatnije je ispaljen iz pravca naselja Grbavica i Vraca, u to vrijeme još pod kontrolom srpskih jedinica, a na putnike koji su bježali iz tramvaja pucano je iz snajpera.

Gradske četvrti, mahale, ulice, trgovi, svi važniji i manje važni objekti, stambene zgrade, privatne kuće, gađani su iz različitog naoružanja. Mnogi objekti – zgrada gradskog porodilišta na Jezeru, centralna Pošta, Vijećnica sa desetinama hiljada vrijednih knjiga, Olimpijski muzej, zgrada dnevnog lista “Oslobođenje“, brojne fabrike, škole, ustanove kulture… – izgorjeli su do temelja nakon što su pogođeni minobcačkim i drugim vrstama projektila.

Neki objekti, poput zgrade Radio-televizije Bosne i Hercegovine, gađani su i tzv. modificiranim aviobombama teškim i po 250 kilograma, o čemu postoje svjedočenja i izvještaji balističara sa suđenja za zločine počinjene u ratu u Bosni i Hercegovini pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.

Svakodnevni strah za vlastiti i živote najbližih bio je ujedinjen sa neviđenom željom za preživljavanjem, iz koje se javio prkos, snaga i kreativnost. Tako su noći bez električne energije, u zamračenom gradu – kad je već ponestalo baterijskih lampi i svijeća – osvjetljavane tzv. kandilom. Ovo svijetleće tijelo sastojalo se od krpene trakice izrezane od stare majice ili marame, umočene u malo ulja nalivenog u staklenu teglicu. Mnogo je priča ispričano, knjiga pročitano i proliveno suza pod trepčućim svjetlom kandila…

U dijelovima grada s gasnom mrežom, improviziralo se, nalazile vodovodne i slične cijevi kako bi se doveo plin u kuće i stanove, koji je – kad ga je bilo – služio i za grijanje vode za ličnu higijenu, pranje veša, kuhanje, zagrijavanje prostorija na čijim prozorima je, umjesto stakla razbijenog mecima, gelerima i prilikom detonacija, bila plastična folija nalik onoj što se drži po kuhinjskim stolovima. Samo, ova je bila poluprozirna ili smećkasta sa plavim napisom “UNHCR“ po sredini.

Dovitljivošću građana i tadašnje lokalne vlasti, otvoreni su punktovi ili iskopani bunari na kojima su građani dolazili po pitku vodu. Plastični kanisteri za vodu u opkoljenom gradu, u kojem nije bilo snabdijevanja prodavnica, bili su tražena roba. Redovi na lokacijama za točenje vode bili su svakodnevni, i ljeti i zimi. Znajući za ove punktove, agresor je artiljerijskim projektilima ili snajperskom vatrom gađao čak i njih.

Mnogi građani ubijeni su ili ranjeni hicima iz snajpera, prelazeći gradske raskrsnice ili u svojim domovima. Opsada Sarajeva ostat će u historiji opisana kao najduža opsada jednog glavnog grada, a živote građana Sarajeva koji su je preživjeli oblikobala je na sasvim neočekivan način. Probudila prkos, hrabrost, ali i kreativnost kako bi se preživjelo. Uzrokovala je i brojne nenadoknadive gubitke. Živi će se sjećati dok su živi, poginuli će vječno opominjati.

Međunarodni krivini tribunal za bivšu Jugoslaviju je za terorisanje građana Sarajeva na doživotnu kaznu zatvora osudio Stanislava Galića, nekadašnjeg komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. Na zatvorsku kaznu od 29 godina osuđen je Galićev nasljednik na čelu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Dragomir Milošević.