Nekad se većina poljoprvrednih radova obavljala ručno, bez upotrebe mehanizacije, a među najzahtjevnije svakako je, uz žetvu pšenice, spadalo kopanje ili okopavanje kukuruza i graha.ženek
Okopavnja kukuruza i graha od izbijanja izdanaka do dostizanja stadija u kojem korov i trava nisu mogli nauditi njihovom daljnjem rastu i sazrijevanju, najčće se obavljalo u nekoliko navrata, narodnim žargonom rečeno i poznatije kao: okopavanje u prvu i drugu ruku, a ponekad je bilo neophodno i okopavanje u treću ruku (ovisno o godini).
Prije okopavanja valjalo je obaviti neke predradnje kako bi oruđe – “motike” za obavljanje ove vrste djelatnosti bile u potpunosti spremne. Domaćin je kalio, klepao i oštrio “motike” te ih nasađivao na podesna drvene drške – držale.
Kopači, čiji broj je ovisio o veličini parcele zasijane kukuruzom, zorom su ranili, a predveče, po zalasku sunca, sa njiva su se vraćali.
Posebno karakteristično, a što je bilo neizostavno i neka vrsta okrepe koja je pratila težak i naporan rad, te ga činila podnošljivijim, jeste pjesma vrijednih djevojaka – kopača, te šaljivi razgovori i pošalice koje su u drugi plan odagnale težinu posla.
Pjesme, najčešće ljubavne, a ponekad i satirične kako bi ismijali gazdu ako nije bio dobar domaćin, gromoglasno su se orile uz kratko zasjedanje djevojaka nakon svakog okopanog reda.
Evo nekih od najčešćih stihova:
Umorna sam tuđe kopajući,
A još više dragog čekajući.
Još od rada nije umro niko,
Pa nećemo ni mi moja diko.
Pomrčina pala je na granje,
Živa zgoda za ašikovanje.
Bijela ruža naljepše miriše
Uvijek netko za nekim uzdiše.
Nitko ne zna što su muke gorke
Na rastanku momka i djevojke.
Najeli se patlidžanske čorbe,
Povješali trbuhe ko torbe.
I tako iz dana u dan do okončanja sezone okopavanja: zorom se ranilo, mnogo se radilo, ali uz pjesmu, slogu i zajedništvo, uvijek se veselo i zadovoljno bilo.
Fotografija i stihovi: Hasan Keranović
najportal
