Kemal Zorlak
Omer, Fehim, Ferid, Ramiz, Redžep, Fatima, Hajra, Hanka, Paša i Sabaheta imena su desetoro braće i sestara iz Višegrada, pet sinova i pet kćeri Hasana Tufekčića, Bošnjaka rođenog 1905. godine u Višegradu. Tokom 1942. godine, četnici su u samo jednom danu na višegraskoj ćupriji krvnički ubili svo desetoro Hasanove djece, zajedno s majkom i Hasanovom suprugom Hankom. Najstariji među njegovom djecom Omer, kada je ubijen imao je 20 godina.
Hasan Tufekčić, partizan u Drugom svjetskom ratu, skrhan tragedijom koja ga je zadesila dok je bio na frontu, po završetku rata ponovo zasniva porodicu. Oženio je Hašu, rođenu 1917. godine u Višegradu, koja mu rađa devetoro djece. Imena im je davao po djeci koju je izgubio u Drugom svjetskom ratu.
Hasan je umro 1984. godine, a njegova djeca, izuzev sina Ferida koji je umro kao šestomjesečna beba, dočekala su 1992. godinu i početak agresije na BiH. Nažalost, sudbina se ponovila. Supruga Haša, sin Ramiz, kćerke Hajra i Sabaheta, ubijeni su 1992. godine i bačeni u Drinu. Za tijelima kćerke Sabahete i njene jednomjesečne bebe još se traga. Kako bi se mogla proglasiti nestalom, bebi je naknadno dato ime Irma. Hasanu Tufekčiću su za nešto manje od 50 godina ubili 13 djece.
– Na zlo nije odgovorio zlom –
Staviti se u nečiju poziciju, znači pokušati stvari sagledati iz ugla te osobe, s ciljem boljeg razumijevanja stanja u kojoj se ona nalazi. Sudbina Hasana Tufekčića takva je da je nemoguće čak i pokušati staviti se u njegovu poziciju. Nemoguće je shvatiti kroz kakav je pakao prošao taj čovjek i koliko je morao biti jak da nakon 10 ubijene djece ostane pri zdravom razumu. Krvnički ubiti majku i desetoro djece u jednom danu, ne može se nazvati nikako drukčije nego plansko i sistemsko istrebljenje i uništavanje cijele jedne porodice, što su definicijom elementi genocida.
Hasan je iza sebe ostavio petoro djece i sedmoro unučadi. Iako je ovo jedna tragična ljudska sudbina, Hasan Tufekčić je bez sumnje pobjednik u ovoj priči. Pobjednik, jer nije dozvolio da se zatre trag njegovoj porodici, jer na zlo nije odgovorio zlom, jer nije znao šta je mržnja, jer je ostao uspravan, ostao je čovjek. Hasan je pobjednik i njegovo ime živi i danas, jer žive njegova djeca.
Stižemo u Višegrad, na Mostu Mehmed-paše Sokolovića, mjestu gdje je 1942. ubijen Hasanov sin Redžep Tufekčić, čeka nas njegov polubrat koji nosi isto ime, 65-ogodišnji Redžep Tufekčić. On je Hasanov sin iz drugog braka.
– Rijeka koja je nekad znala govoriti –
Redžepa je rat zatekao kao radnika Hidroelektrane “Višegrad”. Više od 30 godina je bio radnik čuvene “Hidrogradnje”, koja je u više od pola stoljeća poslovanja na domaćem i stranom tržištu stekla reputaciju svjetski renomirane firme. Spletom okolnosti, na početku rata našao se u Žepču, odakle je oženjen, i tamo je tokom rata, zajedno sa suprugom, u logoru proveo 20 mjeseci.
Spuštamo se do same obale rijeke Drine, odakle se pruža prelijep pogled na višegradski most. Redžep nam govori o ocu Hasanu, može se jasno vidjeti koliko ga pritišću emocije. Dok ne priča, mislima odluta nekud prebirući pogledom po suprotnoj obali rijeke. Šutnju prekine prisjećajući se kupanja i pecanja na Drini, ali i drugih momenata koji su obilježili sretno djetinjstvo provedeno na obali ove prelijepe rijeke.
Dok šuti, lahko je primijetiti tugu u njegovim očima, a njegova tišina govori više od riječi.
“Osjetite li da Drina više ne govori”, pita nas Tufekčić, dok neprekidno gleda u tačku na površini vode. Kao dječak se, kaže, sjeća Drine koja je znala pričati, koja je bila živa i zapljuskivala obalu, a danas to nije ta Drina.
“Nažalost, samo Drina zna šta je progutala i šta je odnijela. Drina, koja danas, vidite, ona ne može ni da govori, prije je ona govorila. Danas je ta voda tiha, jer je jedna od najvećih grobnica. Svaki put kada dođem ovdje, teško je govoriti, teško je spomenuti svoje, mog oca, rahmet mu duši, koji je sve to preživio, čovjek kojeg je znao čitav grad, čovjek koji je imao sve, ali ustvari nije imao ništa”, kazao je Tufekčić.
Otac Hasan završio je obućarski zanat, a radni vijek proveo je u višegradskoj fabrici namještaja “Varda”, gdje se i penzionisao. Otac je, kako kaže Redžep Tufekčić, uvijek bio dostojanstven i plemenit čovjek, ali, isto tako, čovjek koji je u sebi nosio veliku bol.
“Tokom Drugog svjetskog rata, 1942. godine, ubili su mu suprugu Hanku, pet kćeri i pet sinova. U novoj porodici, u nama, djeci, mojoj braći i sestrama, nalazio je utjehu. Uvijek je bio dostojanstven, plemenit čovjek. Bio je sposoban da svakome ulije nadu i pomogne na bilo koji način. Ali, u sebi je nosio jednu veliku bol, s kojom je i umro. Da je i dočekao posljednji rat, mislim da ne bi bio u stanju sve to ponovo proživjeti”, kazao je Tufekčić.
