Adem Salčinović iz Dusine kod Fojnice nosi cipele broj 52 i zahvaljujući reportaži novinara Srećka Stipovića ljudi su čuli za Ademov problem kako ne može da nađe cipele, pa su mu iz cijelog svijeta slali patike, cipele, čizme i sada ima oko 160 pari. U nedavnom razgovoru sa Stipovićem kaže kako mu je sada teško doći do dugih gaća na njegovu težinu od 160 kilograma.
– Volio bih nabaviti dugih gaća, ovdje ih nigdje nema za mene. Ne mogu naći ni radnju da mi se to sašije. Što ima, oni to uvlače izvana – govori Salčinović.
Adem Salčinović iz Dusine kod Fojnice nosi cipele broj 52 i zahvaljujući reportaži novinara Srećka Stipovića ljudi su čuli za Ademov problem kako ne može da nađe cipele, pa su mu iz cijelog svijeta slali patike, cipele, čizme i sada ima oko 160 pari. U nedavnom razgovoru sa Stipovićem kaže kako mu je sada teško doći do dugih gaća na njegovu težinu od 160 kilograma.
– Volio bih nabaviti dugih gaća, ovdje ih nigdje nema za mene. Ne mogu naći ni radnju da mi se to sašije. Što ima, oni to uvlače izvana – govori Salčinović.
Držao dijetu, ali džaba
Upitan koji broj dugih gaća nosi, kaže kako ne zna tačno.
– Ne znam koji mi broj treba, imam blizu 160 kila. Ima Boga mi, još se svaki dan krećem, džaba ti je – odgovara Salčinović.
Dodaje kako je držao dijetu, nije jeo hljeb i smršao 15 kilograma, ali kaže da se kile lakše vraćaju nego što se skidaju.
– Ja sam lovac, pa se nađem sa društvom, ponekad se i popije i sve što ponesem u ruksaku se pojede – priča kroz smijeh Adem.
Vratio se na cipele koje je dobio. Inače, Adem je jedno vrijeme zbog nemogućnosti da dođe do broja 52 nosio i drvene cipele koje nose muzači krava u Belgiji da ih krava slučajno ne nagazi.
– Slali su mi ljudi. Bio je jedan paket četvero pari Adidas patika, ima 51 i 52 broj. Javljali su se meni neki tražili cipele, pa rekao sam im ne mogu davati, nisam ja tvornica obuće. To je došlo meni, davao sam ja, nije da nisam, ali ne mogu sve dati, moram ostaviti i za sebe. Imam za zimu dovoljno – priča Salčinović.
Podijelio 30 pari cipela, patika
Kaže da mu je među prvima patike poslao košarkaš Jusuf Nurkić, a da je bilo ljudi koji su mu poslali garderobe, jakni, pantalona, majica, košulja…
– Čovjek mi je poslao nekolio pantalona i majica iz Francuske. Iz Luksemburga sam dobio pantalone, jaknu i danas se čujemo. Ima jedan mi je dolazio iz Njemačke u posjetu – priča.
Kaže kako mu je ostalo dosta obuće.
– Ne znam, kada bih počeo iznositi to bi bilo dosta. Ljudi mi se javljali i vikali ti si to dobio džaba i sada hoćeš da prodaš. Ja sam dobio kako sam dobio, meni ako ne treba, neka dođe prodat ću mu. Možda sam 30 pari podijelio, ali moram ostaviti i sebi.
Jedan čovjek mi je iz Amerike poslao čizmice broj 54 marke Timberland. Javio mi se čovjek da mu ih prodam i ja kažem da su 200 KM a on neće da čuje, a vrijede više. U Americi koštaju 350 dolara – ispričao je Salčinović i dodao:
– Jedan mi je dolazio čovjek i donio tri velike kese garderobe, pantalona, majica, džempera, jedno 1.500 eura je uložio u to. Tako me opremio da mogu usred Sarajeva da idem da mi niko ne prepozna odakle sam. Hvala mu na oba svijeta.
Govoreći kako živi objašjava da imaju nešto privatne šume i da prodaje drva. Ispričao je i kako se htio prijaviti da radi u lokalnom komunalnom preduzeću, ali da je naišao na prepreku.
– Gdje god se prijavljuješ za posao gledaju ličnu kartu, koliko godina imaš. Proljetos u komunalnom primali radnike, ja zvao direktora kaže primaju radnike do 30 godina, preko ne, eto – priča Salčinović.
Izvor: Svjetlo dunjaluka
