brahim Mahalbašić (14) živi u Margetićima kod Novog Travnika u Bosni i Hercegovini i iako na prvi pogled djeluje kao obično dijete, u njemu se zapravo krije zreo čovjek iz čijih mudrosti i pogleda na život bi svako od nas mogao da nauči nešto.

Život ga nije mazio otkad mu je, prije devet godina, preminuo otac pa sada živi sa majkom i sestrom na seoskom imanju o kojem mahom sam brine.

Porodica živi od dječjeg dodatka, a sve što treba obezbijedi mali Ibrahim radeći po komšijskim kućama za dnevnice.

Prije godinu dana, on je za YouTube kanal Srednja Bosna danas pričao o teškom životu, radu, nedaćama i svemu što čini njegov svijet, život mališana koji je morao da odraste prije vremena.

“Imam šest dunuma obradive zemlje, imam jedan voćnjak. Naravno, volio bi zemlju da obrađujem sebi i ovako, nekome da priskočim, da uzmem pare. Sad radim ručno, ali mi neko uskoči, uzore, pokosi. Samo jednu njivu obrađujem i imam još jednu, tu ne sijem ništa, kosim samo. Mislim, da imam traktor, moglo bi se tu nešto orati, frezirati, uzele bi se i neke pare”, priča dječak za Jutjub kanal Srednja Bosna Danas.

O traktoru kao najpotrebnijem alatu i nedosanjanom snu ne prestaje da priča, a kako majka ne radi nigdje, snalaze se tako što Ibrahim poslije škole cijepa drva i pomaže po selu za novac.

“Donesem kući para, šta treba kupiti – kupim. Pametno ulažem. Malo pomalo se ostvari sve, od jednog traktora – dva, tri, četiri, pet. Sve to ide svojim tokom. Moglo bi se naučiti voziti, voze djeca ovde. Jedino kad daš djeci da budalešu, da dižu traktore, može se svašta desiti, a ne vjerujem da je opasno ovako. Treba samo znati voziti”, mudro će Ibrahim.

Stoke trenutno, kaže, nema. Kravu koju je porodica imala, morao je da proda jer nisu mogli o njoj da brinu.

“Prodao sam kravu, morao sam da prodam. Mami je ‘otišla’ ruka, tetiva, i morali smo je prodati, jer nismo mogli više sa njom vladati. Krava nije bila ni bijesna, ali kad ode ti ruka, ne može se više. Živimo kako umijemo, eto. Ne trošimo na gluposti, radije kupimo vreću brašna, nego neku glupost. Ulje je sad poskupilo, ali ja sam, sreća, sebi naspremao i brašna i ulja”, priča dječak.

Komšije i rođaci ne pomažu, osim kad treba uzorati zemlju, pa sve ostale poslove obavlja sam, ipak, stigne i da se zanima onim što njegovi vršnjaci najviše vole.

“TikTok malo prelistam, objavim koji video, ali više volim hodati po polju. Bolje se osjećam. Više volim da provodim vrijeme napolju, nego u kući. Volim da šetam, odem u šumu ponekad, neko drvo dovučem kući. To je jako korisno. Volim i konje i koze, ovce, bikove”, nabraja.

Osim traktora dobrodošla bi mu, kaže, i krava da može da uživa u mliječnim proizvodima, možda i zaradi od njih, ali ima jedan problem – nema štalu u koju bi je smjestio. Obećava da će učiti i završiti školu, jer bez nje, kaže, nema posla u firmi, ali iako ima samo 13 godina, već dobro analizira svijet oko sebe i zna kako treba živjeti.

“Kad se nauči na traktor od djeteta, poslije ti lakše kad narasteš. Na primer, ima momaka od 25, 26 godina, to se ide dole po kafama, a traktor mu ispred kuće stoji i ništa ne radi sa njim. Treba odmah ići sa traktorom, a ne glupirati se, dilovati drogu, pušiti cigare i glupirati se po kafanama i razbijati čaše. To ne treba. Samo korisno, volim i ja da idem u grad, ali ne dajem pare. I ona kocka, gledam ljude, to samo uplaćuju, 10 puta znaju da odu do kladionice da uplate. Od toga nema nikakve koristi, samo ulaži, kupi nafte… Samo bez veze troše vrijeme. Šta u tome vide?”, pitao se on na kraju razgovora tom prilikom.

Nakon godinu dana, a poslije reakcija na njegov način govora, novinar Srednje Bosne ponovo je otišao kod ovog mališana. Tom prilikom, on je kratko rekao da ga nije briga šta pričaju.

“Ja to ne bendam ni pet posto, neka objavljuju šta hoće, baš me briga”, rekao je on svoj stav na prozivanje od strane vršnjaka.