Klanjanje teravije hatmom na način da se na dvadeset rekata teravije prouči dvadeset stranica Kur'ana, odnosno cijeli džuz i danas je uobičajeno u islamskom svijetu. Tako se teravija klanja u Mesdžidu-l-haramu pored Kabe i u džamiji Allahovog Poslanika, a.s., u Medini. Iako je u našoj zemlji jedno vrijeme, poslije Drugog svjetskog rata, bila prekinuta ova prelijepa tradicija, danas se u Bosni i Hercegovini ponovo prakticira ovakva vrsta klanjanja teravije. 

Na ovaj način klanjaju su samo najbolji hafizi. Naša povijest zapamtila je brojne hafize koji su bez greške znali za jednu noć, na jednoj teraviji da prouče cijeli Kur'an. Sarajevski hafiz Šakir ef. Tuzlo (umro 1934. g.) jednog ramazana je za 27. noć proučio hatmu, a za preostale tri večeri još jednu.

Čuveni mostarski hafiz Ahmed ef. Makeljić je 1898. g. na jednoj teraviji u Mostaru proučio cijeli Kur’an. Tada je za njim klanjallo 138 osoba. Dok je trajala teravija, ljudi su izlazili odmoriti, piti kahvu. I opet bi stigli na isti rekat. Teravija je završena do sehura. Čak su i neki muslimani iz Sarajeva išli na tu teraviju, pošto je bila unaprijed najavljena. Taj teravih namaz je trajao deset sahata. Inače, smatrao je rahmetli hafiz Mahmud Traljić, normalno je da hafizi hatmu prouče za osam do devet sati. Hafiz Ibrahim ef. Proho, pisao je Traljić, je jednom prilikom Kur’an proučio za šest sahata.

Hfz. Ahmed ef. Makeljić rodio se u Mostaru polovinom devetnaestog stoljeća. U Mostaru je završio mekteb, hifz i medresu.

Bio je više godina imam Tere Jahja džamije na Carini, I Hivzija Hasandedić piše da je hafiz Makeljić 27. noć ramazana 1898. godine klanjao teraviju u Koski Mehmed-pašinoj džamiji s hatmom.

Hafiz Makeljić, čije su učenje pratila i kontrolisala dvojica hafiza koji su sjedili u minberi, proučio je cijeli Kur'an, a da se nijedanput nije pomeo.

U listu Bošnjak nalazimo originalne izvještaje o ovom neobičnom događaju. Najprije je u sedmičnom izdanju 11. februara 1898. godine najavljeno da će hadži Hafiz Ahmed ef. Makeljić klanjati teraviju sa hatmom (cijelu hatmu na jednoj teraviji) petnaestu i dvadeset sedmu noć ramazan-šerifa u Koski Mehmed pašinoj džamiji.

A četiri broja kasnije, što znači mjeseca dana poslije, list Bošnjak je objavio vijest da se to zaista i desilo.

Tu večer zabilježen je još jedan neobičan događaj.

“U itikafu Koski Mehmed pašine džamije tog ramazana bio je čovjek od preko 60 godina, Mostarcima dobro poznati Hrlo Mujaga s Bune. 27. večer ramazani-šerifa uoči Lejlei Kadra je isti Mujaga u toj džamiji klanjao teraviju s hatmom za hafizom Makeljićem. Sutri dan, u petak kad se, čuveni Hafizi-Omer el. Paloš ispeo na minber, da prouči hutbu, spazi da za minberom spomenuti Mujaga Hrlo u svome itikafu leži. Pošto se džuma sklanjala uputi se spomenuti Hafiz-Omer ef. Paloš u itikaf, kad ima šta i vidjeti, Mujaga lijepo na desnu stranu lego i tuj dušu teslim učinio” (Mutekifi su boravili u desnom dijelu džamije, na prostoru od mimbera do desnog zida. Dok borave u itikfau taj mali prostor bio je zastrt ćilimima ili kakvim drugim prekrivačima i iz džamije se nije moglo vidjeti ništa u tako označenom prostoru).

Za hafiza Makeljića veže se i predanje koje je zabilježio Alija Nametak kako je hafiz došao na ideju da klanja teravih namaz jednom hatmom.

U romansiranom prikazu te zgode kaže se da je Ahmed-efendija hifz u mladosti naučio, ali se poslije toga odao baštovanstvu, pa je mnogo Kur’ana zaboravio. Kada je u poznijim godinama otišao na hadžiluk cijelu godinu dana proveo je u Mekki.

Klanjajući teraviju za jednim hafizom pored Kabe primijetio je da taj hafiz svaku noć na teraviji prouči po jedan džuz iz Kur’ana tako da je do kraja ramazana proučio cijelu hatmu.

Ahmed efendija tada je zamolio Dragog Allaha riječima: “Ja Rabbi, koji si dao ovome čovjeku da hatmom klanja teraviju daj i meni.” nakon toga ponovo je prionio (prihvatio) za Kur’an i opet ga napamet naučio, pa je u Mostaru dva ramazana klanjao teraviju hatmom: jednom u Ričini, a jednom u donjoj čaršiji. Samo se u jednom “Tasinu” (jedna od sura koje započinju s Ta-Sin) pomeo, ali se odmah sam ispravio.

Hafiz Makeljić, kako navodi Hivzija Hasandedić, je 1898. godine išao u Meku i hadž obavio. Međutim, među izvještajima o putovanjima naših hadžija u Meku i Medinu hafiza Makeljića nalazimo i 1901, 1902 godine.

Nije poznato da li je išao zbog sebe ili je bio bedel za druge Mostarce. Tih godina bilo je uvriježeno da u Mostar zbog bedeluka dolaze stranci. Odmah početkom mjeseca redžepa počinjali su stizati u našu zemlju.

Među njima, pisale su novine, većina ih je bila, prostih skitalaca, iz Anatolije, Perzije. Bilo ih je i takvih da su skupljenu milostinju trošili na raskoš i opačine.

Poneki od njih bi se odvažili da vaze bošnjačkom narodu što je nailazilo na oštre osude tadašnjih prvaka, jer su smatrali da taj posao treba da rade domeće hodže i vaizi.

Ti stranci su u Mostar dolazili i tražili da obave hadž kao bedeli, a pojedinci koji su bili spriječeni da fizički putuju u sveta mjesta su im davali bedeluke, jer su računali da će tako za manje novca izvršiti petu islamsku dužnost. I ta navika iz godine u godinu je uzimala sve više maha. Svake godine u Bosni i Hercegovini, a samim tim i u Mostaru dolazilo je sve više stranaca.

Novine su tada o ovom fenomenu pisale ovako: “Mnogi se nasljednik polakumi na to, što stranac ne traži mnogo, pa mu dade bedeluk i ako je umrli naredio dovoljnu svotu, kojom bi se mogao i domaći bedel otpremiti; no da se take stvari uklone nužno je, da naše kadije vode malo višu kontrolu nad vasijetima. Ako čovjek malo više pomisli, nametnut će mu se samo od sebe, da ne može uvjeren biti, da će svaki strani bedel doista na sebe preuzeti dug izvršiti. Za dokaz tome dovoljno je, ako rečemo, da je i preklanske godine jedan uzeo tri bedeluka iz Bosne i Hercegovine. Dakle, jedan čovjek u jednoj godini za trojicu — biva nije ni za jednog. Ovake stvari dešavaju se samo kod onih sejaha, koji se obuku u haljine haremejnskih stanovnika, a u istinu niko ne zna od kuda su”, tekst je objavljen u časopisu Bošnjak.

Moguće je da je i hafiz Ahmed Makeljić bio često u ulozi bedela. Hafiz Ahmed ef. Makeljić bio je poznat kao jak (kavi) hafiz i imao je veoma lijep glas (mekam). Umro je u Mostaru 27. maja 1908. godine.

(Preporod/saff)