Osamdesetih godina, u šumama Bosne i Hercegovine, nađen je dječak koji je živio sa vukovima. Lovci su mu dali ime Haris Pućurica.

Prije više od 30 godina, tačnije 1988. godine, negdje na tromeđi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, lovci su usred šume ugledali čopor vukova i među njima prizor koji nisu očekivali – dječaka koji se kretao četvoronoške. Vukove su ubili, a dječaka uhvatili.Tijelo mu je bilo prekriveno ranama i ogrebotinama, bio je neuhranjen, modar, nije znao da govori Nisu znali ko je, odakle je i čiji je, pa su mu dali ime Haris Pućurica.

Smješten je u centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je ostao do 1992. godine, ali tada počinje rat i stiže naredba da se djeca vraćaju u one centre iz kojih su došla, pa je tako Haris vraćen natrag u BiH. O njegovom kratkom i neobičnom životu snimljen je film “Ničije dijete”, reditelja Vuka Ršumovića, koji je na festivalu u Veneciji pobrao simpatije publike i tri nagrade, a Harisa je u filmu tumačio mladi glumac Denis Murić.

Harisovo porijeklo je ostalo misterija. Možda se jednostavno odšetao ka šumi od roditelja, možda su ga mjesecima tražili i nisu uspeli pronaći. Možda je bio ostavljeno dijete, a možda su roditelji imali saobraćajnu nesreću, a on je jedini preživio i izgubio se negdje u gustim šumama. Šta god da je bilo, niko ga nije tražio i njegov život je ostao prepušten sistemu.

O njegovom životu zna se samo onoliko od kad su ga pronašli pa do dana kada je kao prilično socijalizovano dijete, četiri godine kasnije napustio beogradsko Centralno prihvatilište za djecu i omladinu. Ime su mu dali lovci i tako mu odredili i naciju i vjeru.Odakle je došao i gdje je poslije otišao i danas je misterija. Neki tvrde da su čuli kako je poginuo negdje na ratištu u Bosni. Uglavnom, nikad se više nije javio nikom.

Treba pomenuti da je sama socijalizacija u Domu išla jako teško. Nije se bojao ljudi, ali jeste tehnologije. U početku je odbijao kuhanu hranu i jeo s poda ili kante za smeće. Nije imao higijenske navike. Često su ga nalazili u čučećem položaju ispod stola. Nakon mnogo truda uspeoo je da nauči da govori, a poslije i da čita i piše. Uprkos svemu djeca su ga prihvatila i pomagala mu na sve načine.

Susret s rotvajlerom – Dobro se sjećam toga dana, bila je nedjelja i bio sam dežuran, kad je u dvorište doma uletio rotvajler. Djeca su se razbježala, i tada je iz šetnje naišao Pućke. Ušao je u dvorište pa čučnuo, a pas se zatrčao prema njemu. Svi smo premrli od straha, ali on je ostao sasvim pribran. Ne znam je li mu dječak nešto šaputao, ali pas se toliko umirio da ga je dječak, vodeći ga za ogrlicu mirnog kao pudlicu, odveo do ureda direktora gdje smo ga svezali – prisjeća se Rolović. Za kratko vrijeme, Pućke se izborio za naklonost ostale djece. Premda su u početku zazirali od njega jer je bio drugačiji, nikad im nije bio meta. Nije dao na sebe i ubrzo je zaslužio poštovanje.

Odlazak je teško pao i Pućketu i djeci i nama. Radeći s ovakvom djecom, investirate puno emocija. A o djetetu poput Pućketa da se i ne govori. Na kraju, oslonio je glavu na moje rame, tražeći nježnosti i pažnje kao svako dijete. Kad je otišao, plakali smo svi – sjeća se, dodajući da slučaj dječaka-vuka nije bio zabilježen u medijima.

Vraćen je tamo gdje je pronađen. Obukli su mu uniformu i poslali ga u šumu. Imao je tada 17 godina i više se nije vratio.Tu je zatvoren krug njegovog života. Kažu da ga je ubio zalutali metak, a oni s bajkovitijim i nadrealnijim mislima, žele da vjeruju da se vratio svojim vukovima.

Priča o divljem dijetetu nije nova. Počev od legende o Romulu i Remu, osnivačima grada Rima koje je odgojila vučica, zbog neželjenosti, hendikepa ili nekog drugog razloga, u šumama Afrike, Azije, Južne Amerike i Evrope, nalažena su djeca koja su uspjela da prežive zahvaljujući tome što su im roditeljsku brigu nadomestili vukovi, divlji psi, majmuni, pa čak i medjvedi i leopardi.

Od početka XVII veka do danas zabilježeno je i dokumentovano četrdesetak slučajeva djece koja su zbog života u divljini usvojila ponašanje životinja uz koje su rasla i teško se kasnije prilagodila životu među ljudima. Najpoznatije “divlje dijete”, o kojem je Fransoa Trifo 1970. godine snimio film, je Viktor, pronađen u ljeto 1798. godine u šumama južne Francuske, i prvo u istoriji koje su proučavali europski naučnici. Kada je uhvaćen imao je između 11 i 12 godina, bio je visok oko 140 centimetara, i ponašao se kao vuk, među kojima je živeo.

Poslije nesvrsishodnog boravka u domu za gluve, za njega se zainteresovao istaknuti doktor Žan Itar, koji ulaže svoj autoritet i znanje kako bi ga civilizovao. Uspio je da ga nauči uspravnom hodu, da izgovara nekoliko riječi (mada ne da naučenu riječ poveže sa pojmom koja ga označava), navikao je da upotrebljava pribor za jelo i stekao osnovne navike održavanja lične higijene. Divlji dečak koji je do dvanaeste godine živeo nag, umro je kao četrdesetogodišnjak od gripe.

Izvor: Kurir.