Višegrad – Narodna izreka “nema smrti bez suđenoga dana” možda nigdje ne odzvanja snažnije nego u priči o Ševalu Tabakoviću, čovjeku čija je sudbina ispisana krvlju i stradanjem, ali i nevjerovatnom voljom za životom.
Rahmetli Ševal Tabaković, rodom iz Višegrada, preživio je stravičan zločin u Drugom svjetskom ratu, kada su ga četnici uhvatili, prerezali mu vrat nožem i bacili sa čuvene ćuprije Mehmed-paše Sokolovića u rijeku Drinu. Iako teško ranjen, smrt ga tada nije uzela – isplivao je do obale, zbrinuo ranu i preživio. Sudbina je, međutim, bila okrutna – supruga mu je, prema svjedočenjima, najprije silovana, a potom zajedno sa njihovo dvoje djece brutalno ubijena.
Nakon završetka rata, Ševal se vratio u rodni Višegrad. Počeo je ispočetka – otvorio krojačku radnju, zasnovao novu porodicu i pokušavao živjeti mirnim životom, uprkos dubokim ožiljcima prošlosti.
Nažalost, ono što se nekima dogodi jednom u životu, njega je zadesilo dvaput. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, historija se ponovila. Ovaj put nije imao snage da pobjegne. Četnici su ga ponovo uhvatili i zaklali – ovaj put smrtonosno. Njegovo tijelo pronađeno je u jezeru Perućac, jednoj od najvećih masovnih grobnica Bošnjaka sa prostora istočne Bosne.
Dženazu ovom šehidu predvodio je Harun ef. Hodžić iz sela Ljeskova kod Tutina, koji je i podijelio ovu potresnu, ali istinitu priču, ostavljajući svima nama svjedočanstvo o zlu koje se ne smije zaboraviti.
Priča o Ševalu Tabakoviću nije samo pojedinačna tragedija – ona je simbol stradanja i patnje Bošnjaka istočne Bosne. I dok se svijet okreće, a historija piše nove stranice, naša je obaveza da ne zaboravimo one koji su nevini stradali, da pamtimo njihova imena i njihove priče, i da budemo svjedoci istine.
