Nakon sloma komunističkog režima i uvođenja višestranačja početkom devedesetih godina, na vlast u Srbiji dolazi Socijalistička partija Srbije (SPS) predvođena Slobodanom Miloševićem – čovjekom koji će kasnije biti poznat kao „balkanski kasapin“.
Iako se njegova partija deklarativno pozivala na ideologiju Titovog „bratstva i jedinstva“, u praksi je sprovodila nacionalističku politiku maskiranu u navodnu borbu za jedinstvo Jugoslavije.
Ta politika je, iz ugla komunističke propagande, sve političke neistomišljenike koji su se zalagali za demokratske promjene i nacionalnu afirmaciju svojih naroda, predstavljala kao ekstremiste: rahmetli Aliju Izetbegovića kao „islamskog fundamentalistu“, Franju Tuđmana kao „ustašu“, Ibrahima Rugovu kao „balistu“…
Takva retorika duboko je uticala i na brojne Bošnjake, posebno one koji su iz komunističkog miljea i koji su bili dijelom tadašnjih političkih i bezbjednosnih struktura.
Posebno je važno istaći da su pojedinci iz redova Bošnjaka – koji su svojevremeno bili gorljivi komunisti – išli i korak dalje: priključivali su se vojnim formacijama i učestvovali u ratnim operacijama u Bosni i Hercegovini protiv svog naroda, navodno kao dobrovoljci, a zapravo kao produžena ruka beogradskih struktura moći.
Njihovo učešće u ratu često je bilo motivisano potrebom da pokažu odanost novom-starom režimu, i da „operu“ svoj identitet pred strukturama koje su ih, uprkos nominalnom bratstvu, uvijek gledale s rezervom.
Tragičan vrhunac te politike bio je genocid u Srebrenici 1995. godine – zločin koji je pokazao pravo lice nacionalističkog projekta koji je iza sebe ostavio hiljade mrtvih i raseljenih.
Danas, potomci tih istih struktura – bilo da je riječ o biološkim nasljednicima ili ideološkim sljedbenicima – nastavljaju istu borbu, ali u izmijenjenim okolnostima. Posebno žestoko napadaju bošnjačke nacionalne institucije i vrijednosti, s posebnim fokusom na Stranku demokratske akcije (SDA), koju doživljavaju kao najveću prijetnju svojoj moći i privilegijama stečenim u mračnim vremenima.
Nakon što su preživjele tranziciju kroz režim DOS-a i ponovo dobile zamah pod vlašću Aleksandra Vučića, ove udbaške strukture sada osjećaju da im se kraj bliži.
Sa slabljenjem Vučićeve vlasti, nestaje i njihov politički i institucionalni oslonac.
U toj panici, sve češće ispoljavaju nervozu i frustraciju putem društvenih mreža, gdje šire dezinformacije, vrijeđaju neistomišljenike i pokušavaju diskreditirati svakog ko se ne uklapa u njihov retrogradni narativ.
Međutim, sve je jasnije da Bošnjaci više ne nasjedaju na te podvale. Sve veći broj građana prepoznaje manipulacije i ne želi biti taoc prošlosti i ideologija koje su u prošlosti donosile samo podjele, stradanja i zaustavljeni razvoj.
Politička scena se mijenja, a s njom i svijest naroda – što znači da će prostor za djelovanje ovih retrogradnih struktura biti sve manji.
Njihovo vrijeme je prošlo. Budućnost pripada onima koji grade, a ne ruše.
