Nakon što su građani Novog Pazara i studenti Državnog univerziteta u Novom Pazaru (DUNP) izvojevali pobjedu protiv sile i represije, oslonjeni isključivo na vlastiti glas i podršku slobodarskog dijela Srbije, oglasio se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sa prijetnjama koje najbolje oslikavaju njegov odnos prema Sandžaku: “Nema više para za Novi Pazar, pa ni za Sandžak!”
Ali čime to Vučić zapravo prijeti? Da neće više “davati” ono što ionako duguje građanima Sandžaka? Ispade kao da je Sandžak do sada živio na njegovoj milosti, a istina je upravo suprotna.
Vučić zaboravlja da se sredstva za puteve, objekte i minimalne infrastrukturne zahvate u Sandžaku ne izdvajaju iz njegovog džepa, već iz budžeta punjenog i parama koje Sandžak već decenijama uplaćuje Srbiji kroz poreze i doprinose. A ono što se eventualno vrati u ovu regiju – to je tek “kašika čorbe” u odnosu na ono što se redovno ulaže u druge dijelove zemlje, naročito u beogradske projekte i megalomanske ideje bez realnog efekta na život običnog čovjeka.
Pored infrastrukturne diskriminacije, Vučićeva vlast nije dovela nijednog ozbiljnog stranog investitora u Sandžak. Dok se hale i fabrike niču po Sremu, Šumadiji i Banatu – Sandžak gubi generacije. Ekonomski kolaps, nezaposlenost i potpuni izostanak razvojne strategije direktno utiču na najteži problem ove regije: demografski slom.
📊 Prema dostupnim podacima Nacionalne statistike, Sandžak svake godine izgubi hiljade mladih ljudi koji emigriraju u inostranstvo. Gradovi poput Tutina, Sjenice i Prijepolja ostaju bez čitavih generacija.
Mladi ljudi, umjesto da stvaraju i razvijaju svoju zajednicu, prinuđeni su da napuste Sandžak u potrazi za osnovnom egzistencijom. Gubitak radne navike među preostalim mladima direktna je posljedica dugogodišnje političke i ekonomske zapuštenosti. To ostavlja tragične društvene posljedice: porast poroka, alkoholizma, narkomanije i društvene izolacije, dok natalitet nezaustavljivo pada.
Vučić, umjesto da kao predsjednik svih građana pokrene revitalizaciju Sandžaka, on ga koristi kao poligon za političke ucjene, zaplašivanja i oduzimanje osnovnih prava – uključujući pravo na obrazovanje, zapošljavanje i dostojanstven život.
Na kraju, postavlja se pitanje: šta je to Vučić zaista uradio za Sandžak? Ako izuzmemo propagandna asfaltiranja lokalnih puteva – koje su platili sami građani Sandžaka – ostat će tmina, siromaštvo i tišina koja nastaje kada se cijele porodice gase kroz iseljavanje.
Ono što je Sandžaku potrebno nije milostinju predsjednika Srbije, već sistemska ulaganja, ekonomska pravda, ravnopravnost u institucijama i ulaganje u ljudski kapital.
Jer samo slobodan, obrazovan i dostojanstven čovjek može biti temelj jakog Sandžaka.
