U Srbiji nisu sakrivani bilo čiji ostaci u masovnim grobnicama kako relativizuje Vučić, to su ostaci nesrba, piše autor.

Piše:

Dragan Bursać

Sjećate se riječi koje je izgovorio notorni Ivica Dačić, prije nekoliko mjeseci, tada u funkciji ministra spoljnjih poslova:

“Što ćemo mi sa Srbima koji potkazuju Albancima i Hrvatima, pričaju razne gluposti, pokazuju im gdje su sahranjeni Albanci širom Srbije? Veljko Odalović, ta Komisija za nestala lica. Oni malo, malo, pa idu istraživati neke lokacije koje dojavljuju određeni špijuni.“

I šta se promijenilo od tada?

Ivica Dačić je postao prvi čovjek Skupštine Srbije, titular je, bar nominalno, druge po važnosti funkcije u ovoj zemlji. 

A, kako ih on naziva špijuni, rade li rade, primjetio bi neko zajedljivo. A evo i šta je na stvari. 

Grobnice kao pečurke poslije krvave kiše

Naime, prije sedam dana u okolini Raške na jugu Srbije, najpreciznije u predjelu kameoloma u mjestu Kiževak, otkrivena je, pogađate, još jedna masovna grobnica. Pretpostavlja se da u svojoj utobi krije tijela 15 do 17 kosovskih Albanaca. 

Naravski, i ova tijela su 1999. u strogo kontrolisanoj akciji rukovodstva tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, uz logističku potporu vojske, policije, ali i civilnih služni prevožena sa Kosova i tajno pokapana diljem Srbije. 

U ovom trenutku, a to na žalost nije konačna brojka, na tlu te i takve Srbije postoji pet velikih masovnih grobnica sa čak 941 tijelom. Ranije su pronađene grobnice u Batajnici nadomak Beograda, Perućcu, Petrovom Selu i Rudnici. 

Ova najnovija, peta je po redu. 

I šta je u svemu ovome zanimljivo, ako išta može biti zanimljivo u pustom faktu da je otkrivena još jedna masovna grobnica.

Nažalost, ovo vjerovatno nije posljednja u nizu masovnih gobnica

O masovnim grobnicama i politički establišment i većina medija i javnost u Srbini glasno šute.

Prvotni narativ srbijanske zvanične politike, nakon više od dvije decenije i dalje je “nije se desilo“

Možda najvažnija stvar, Srbija je geografski doslovno premrežena masovnim grobnicama.

Skrivanje importovanih tijela

Da krenemo od zadnje stavke. Da, Republika Srbija je u zadnje tri decenije postala zemlja masovnih grobnica i logora. Ali za razliku od Hrvatske ili Bosne i Hercegovine u kojima je u masovnim grobnicama pronalaženo autohtono, domicijelno, prije svega bošnjačko ili hrvatsko stanovništvo, Srbija je prepuna masovnih grobnica sa stanovnicima ove dvije zemlje i Kosova (sic!).

Ova potpuno iščašena priča nam zapravo govori o načinu na koji je Srbija, ulazila u ratove devedesetih – kao potpuni konkvistador i predator. Sve ono ljudsko što nije zatrto na fonu “krvi i tla“ pogurano od Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića, sa Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, kao izvođačima radova, dakle sve ono što nije zatrto u Vukovaru ili Srebrenici, Bratuncu ili Prijedoru, Peći ili Prištini, sve što se nije našlo u Ovčari, Tomašici, Potočarima ili Biljanima, završilo je u Srbiji. 

Pa je Srbija za državljane Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova ne samo učesnik u ratu, nego pokretač sukoba, egzekutor, grobar i kolektor zla. Sjetite se samo logora za Bošnajke „Šljivovica“ na srbijanskoj teritoriji, sjetite se Batajnice pod nosom Beograda u kojoj su zakopane kosti čak 744 tijela, a među njima je bilo i nemali broj djece. Sjetite se Perućca sa 84 tijela, sjetite se Petrovog Sela sa 61 i Rudnice sa 52 tijela. 

Dakle, to je jedan arhipelag užasa, jedna toponimija zla, jedna lična karta zločina, po kojoj najbolje vidimo kakav je bio i karakter ratova u bivšoj Jugoslaviji i koja je to republika bila spiritus movens boga Marsa i rata. 

I to su činjenice, to su fakti, koje priznaje, htjela-ne htjela, i vlast u Srbiji.

‘Nema leša, nema zločina’

Možda najstrašniji od svega je opet pusti fakat po kome je za skrivanje i premještanje tijela ubijenih Albanaca u Haagu osuđen jedino Vlastimir Đorđević. 

Pazite, niko više. 

A ko je sve morao i trebao odgovarati iz redova vojske, policije i civilnih službi? Spisak je podugačak, ali ovo su neki od glavnih aktera:

Tu je, nekadašnji pomoćnik ministra policije Obrad Stevanović, koji je 1999. godine na sastanku državnog vrha zapisao čuvenu monstruoznu rečenicu: „Nema leša – nema zločina! Nije odgovarao, nije se pojavio na sudu. 

Nije se sudilo ni načelniku Uprave kriminalističke policije MUP-a Srbije Draganu Iliću, koji je, navodi Fond za humanitarno pravo, imao vodeću ulogu u isplati dnevnica na ime operativnih troškova proisteklih iz akcije prikrivanja leševa.

Dalje su se po navodima Fonda za humanitarno pravo, a kako prenosi Deutsche Welle, od pravde sačuvali još neki akteri.

“Optužnica nije podignuta ni protiv nekadašnjeg načelnika Kriminalističko-tehničkog centra Vladimira Aleksića, koji je, prema izjavi Slobodana Borisavljevića, šefa kabineta Vlastimira Đorđevića, sa Desimirom Radićem bio među saradnicima Dragana Ilića.

Na sudu se nije pojavio ni Petar Zeković, jedan od pomoćnika Vlajka Stojiljkovića, iako je radnik MUP-a Božidar Protić u Hagu posvedočio da je prevozio leševe sa Kosova u Srbiju i da je tada u stalnom kontaktu bio upravo sa Zekovićem.

Licemjerno Vučićevo obraćanje

Nije istražena ni odgovornost Gorana Radosavljevića Gurija, nekada nadležnog za Nastavni centar u Petrovom Selu, gde su otkrivene dvije masovne grobnice. To nije učinjeno, iako je nekadašnji šef Službe državne bezbjednosti Radomir Marković na suđenju Slobodanu Milošević izjavio da mu je Dragan Ilić rekao kako mu je pomoć u poslu (asanacije terena) pružio baš Goran Radosavljević Guri“, navedeno je u dosijeu FHP-a.

Kako vidimo, ovaj popis doslovno predstavlja ličnu kartu tadašnje Savezne Republike Jugoslavije sa kraja 20. vijeka i u njoj je zapisano tačno “ko je ko“ u sistemu moći. 

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

E pa, šta god da je zapisano, ti ljudi su nekažnjeni i pravno nevini, dok tijela bezmalo hiljadu ubijenih ljudi leže posijana po današnjoj Srbiji. 

Pa je onda lako protumačiti riječi nekada prvog diplomate i Miloševićevog ideološkog pionira Ivice Dačića, koji bi namjesto krvnika, kažnjavao one koji zadnjim damarom ljudskosti otkrivaju mjesta masovnih grobnica, što nas dovodi do druge i treće stavke, a to je zavjera šutnje na državnom nivou i brisanje svih ovih zločina iz povijesne katalogizacije. 

Pazite, nakon otrkića najnovije masovne grobnice u Raškoj, trebalo je proteći sedam debelih dana i trebao je Aleksandar Vučić biti uslovljen zabranom ulaska na Kosovo, da bi se zvanično oglasio povodom otkrića najnovije masovne grobnice. 

A bolje je da nije. 

Elem, Vučić je tokom posjete Batajnici, kako prenosi BHRT, odgovarajući na konstataciju da niko u Srbiji nije poklonio pažnju njenom pronalasku, poručio da će se zalagati za potragu bilo čijih zemnih ostataka, jer je to civilizacijsko dostignuće. 

Ovdje čitamo duplo licemjerje. 

Šutnja medija u Srbiji

Prvo, u Srbiji nema “bilo čijih“ zemnih ostataka. To su jasno i glasno zemni ostaci nesrba, ako ne računamo ostatke Ivana Stambolića i možebitno još ponekog neotkrivenog tijela antirežimskih heroja, koje je državni aparat ubio. Srbija jeste zemlja masovnih grobnica, ali u njima su većinom nesrbi i to stanovnici susjednih država, što je vjerovatno jedan od rijetkih takvih slučajeva importovanja ljudskih tijela. 

Druga stvar, vidite da je vijest prenio BHRT, dakle medijski servis druge zemlje. Uz časne medijske izuzetke u zemlji na čijoj su teritoriji nađene masovne grobnice i čije rukovodstvo je odgovorno za počinjene zločine, o ovome se glasno šuti. 

Kako dalje?

Posljednja pronađena masovna grobnica u Raškoj, mogla bi biti, kažem, samo mogla bi biti, put ka nekoj vrsti pokušaja pomirenja i dijaloga pod uslovom da Srbija prvo sama osudi ljude iz tadašnjeg rukovodstva, pa makar i posthumno jer ratni zločin ne zastarijeva i drugo, bitnije na simboličkoj ravni – prvi čovjek Srbije treba sam, jasno i glasno stati, pokloniti se i zatražiti oproštaj ispred svih masovnih grobnica – od Batajnice do Raške. Bez izaslanika i emisara, bez ugašenih kamera. Dakle pred očima svijeta, javno, a ne inkognito. 

I to bi trebao biti početak kraja krvavih ratova u bivšoj Jugoslaviji čiji je glavni protagonist bila ovakva ili onakva država Srbija. 

Samo tako, nikako drugačije!

Hoće li se to dogoditi uz slavljenje ratnih zločinaca i prijetnje da će ljudi koji otkriju masovne grobnice biti kažnjeni?

Nažalost, teško. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera