Sandžak – Donja Pešter – Plenibabe: Selo je skriveno negdje daleko u vrhovima Dobrog Duba.
Uvukla se svaka veselost, mirnoća, pa reporteri ne znaju šta će ih dočekati u jednoj sniježnoj pustolovini.
Ljudi žive sa oštrim zimama, a nije im lako. Sa vrha planine dopire još malo svjetlosti s neba.
Zabeleo se Sandžak
Pešterska sela u bespuću ubrzo će zagrliti Koniče i Ruđa. Dok na visoravni svaki jesenji dan nije isti, kad čak ni zima nije slična u toku jednog dana, mora biti da su stogodišnjaci u pravu.
Bogami i jesu. Sandžački Sibir – nije šala. Početak decembra prošao, snijeg miriše u zraku, a gore, u Plenibabama – gusta magla kao mastilo.
Da nismo došli u selo, smjela bih se kladiti da ne biste jverovali da je sve bilo tako kako pišem. A, bilo je. Plenibabe na Donjoj Pešteri. Priča mi Hasan Halilović da u kraljevstvu decenijama žive složno, komšije i rodbina. – Ako ne vjeruješ – kaže – pitaj najstarijeg stanovnika na pomenutom mjestu, Amira…
Razliva se zima na sve strane
I tako, zahvaljujući novinarskoj radoznalosti, dođosmo u Hasanovu avliju. Starina, rumenih obraza, rekao bi čovjek da puca od zdravlja, ljubazno pruža domaćinsku ruku, oduševio se neočekivanim gostima i, sa onom tradicionalnom ljubaznošću, ponudi da uđemo u kuću.
– Oooo, snaho! Donesi tri kahve. Umorio se vrijedni stočar, a nije lako brinuti o govedima. Ima krave prve klase. Pomaže mu i unuk, učenik osnovne škole. – Kako živite u ovoj bespući?
Pitam više da počnem muhabet sa gazdom nego da nađem pravi odgvor. – Bogami, dobro. E, svi bi u grad. A, ko će da obrađuje ove njive i livade. Pogledaj, sve je skoro pusto, nigdje omladine.
Štala mu puna stoke
Većina kuća je napravljena od građevinskog materijala, pod bijelim pokrivačem. Na neke stavljen i katanac. Nema ljudi. Objašnjava domaćin kako bi o svom životu mogao da napiše čitavu knjigu raznih doživljaja, zgoda, susreta.
– Država daje dobre subvencije prvo da pomogne onima koji obrađuju zemlju i unapređuju poljoprivredno gazdinstvo. Mladi da se bave stočarstvom i ovčarstvom. Naši potomci da žive u svom zavičaju. Dobro seljaku, dobro i Sandžaku.
Stočni fond Srbije mora da se obnovi. Meni je ovde uvijek najljepše. Vjerujem da u našoj državi može da se radi bolje nego u Njemačkoj kazuje zanimljivi sandžački dedo.
Tvrdi da im je ovdje lijepo. I jeste leti, ali zime su ovdje duge. Napada snijeg i po metar. – Nije to razlog. Mašine rade svoj posao u najzahtevnijim uslovima. Hajem da sam u pokretu. Meni ništa nije teško, ja imam preko 70 godina – nastavlja fenomenalni Halilović sa Donje Pešteri. – A, neka, neka… Hranim stoku, ima prvu klasu krava muzara, puna štala je velika nafaka i velika odgovornost.
Pun tor stoke je za svakog seljaka u prošlom vremenu bilo pravo bogastvo. Ima oko 18 grla kvalitetnih krava.
Već dvije godine nemir se uvukao u dušu Hasanovu.
Ostao je bez supruge… vadi tugu iz utrobe, pokraj samog srca. Bijela, snježna pustinja ostaje za nama, dok trošan snijeg kovitla kao najgušća prašina nasred makadamskog druma.
Izvor: RTV Novi Pazar
