Opći kriterij u sticanju zarade glasi: islam ne dozvoljava svojim sljedbenicima sticanje zarade na svakakav način, tj ne birajući sredstva.

U tom pogledu se strogo razgraničava legalni način privređivanja od nezakonitog i nepoštenog, vodeći računa o općem i zajedničkom interesu.

Spomenuto razgraničavanje počiva na osnovnom principu da su svi oblici sticanja zarade pomoću kojih pojedinac ostvaruje ličnu korist na štetu drugoga – zabranjeni. Međutim, sticanje zarade na osnovu uzajamne koristi, pristanka zainteresovanih strana i pravičnosti, potpuno je legalno.

Ovaj stav ima podlogu i u kur’anskom ajetu: „O, vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte, ali, dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak – i jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv. Onoga ko to nepravično i nasilno uradi – Mi ćemo u vatru baciti, to je Allahu lahko.“ (En-Nisa, 23-30)

Prema tome, navedeni ajet za valjanost trgovine predstavlja dva uvjeta:

1.   Da se trgovina odvija uz pristanak obje strane.

2.   Da se dobrobit jedne strane ne zasniva na šteti druge.

To proističe iz dijela navedenog ajeta ve la taqtulu enfesekum, koji su komentatori Kur’ana dvojako protumačili, od kojih svako ponaosob ima svoje značenje. Prvo bi glasilo“…i jedni druge ne ubijajte“; a drugo „…i ne ubijajte sami sebe.“

Bilo kako bilo, smisao ovog kur’anskog ajeta je sljedeći: Svako ko radi svoje lične koristi nanosi štetu drugome isto je kao da mu i krv prolijeva i on će ovakvim svojim postupkom, dovodeći se u nezavidan položaj, u krajnjem slučaju doživjeti krah i neuspjeh. Zbog toga, krađa, mito, opklada, obmana, podvala, falsifikat i kamata, zbog njihove izričite nelegalnosti, ne ispunjavaju postavljena dva uvjeta. Ako se neke od tih zabranjenih radnji čine uz obostrani pristanak, onda se taj pristanak anulira daleko jačim i snažnijim, sadržanim u Allahovim riječima: „…i jedni druge ne ubijajte.“

Također, jedan od načina sticanja dohotka je i kroz službenički odnos u državnim ustanovama, staleškim organizacijama i udruženjima i zasnivanjem radnog odnosa u privatnom sektoru djelovanja, uz uvjet da je sposoban i kadar izvršavati zadatke i obaveze koje određeni posao traži od njega. Nije mu dozvoljeno da se kandiduje za funkciju kojoj ne može udovoljiti, a naročito ukoliko se radi o službama u strukturi vlasti i sudstva.

Musliman je dužan da se usavršava u svojoj struci i napreduje u svojoj službi nastojeći zauzeti najodgovornije položaje u društvu, ali mu je preporučljivije da izbjegava najodgovornije funkcije makar i ispunjavao za to potrebne uvjete, jer onaj koji preuzme odgovarajuću dužnost radi ličnog prestiža i materijalnog prosperiteta, postat će zarobljenikom svoga posla. Ebu Hurejre, r.a., prenosi od Božijeg Poslanika, a.s., sljedeće: „Teško li se emirima (vladarima), teško li se starješinama i glavarima, teško li se povjerenicima ( posebno se odnosi na službenike zadužene za materijalna i finansijska sredstva), jer će zasigurno ljudi zaželjeti na Sudnjem danu da se oni objese o svoje prečine za zviježđe i tako vise između nebesa i zemlje – zbog toga što nisu savjesno izvršili svoje dužnosti.“ (Ibn Hibban u Sahihu i El-Hakim) 

Izvor: „Halal i haram u islamu“  Jusuf El-Qaradawi

Za Akos.ba priredila: Adela Kukić