POKOLJ BOŠNJAKA U BIHORU OD BADNJE VEČERI DO BOŽIĆA: GENOCID KOJI NE SMIJE BITI ZABORAVLJEN

Stradanja Bošnjaka u Limskoj dolini tokom Drugog svjetskog rata

Teška stradanja Bošnjaka Sandžaka tokom Drugog svjetskog rata kulminirala su u zimu 1943. godine. U periodu od 5. januara do 7. februara te godine, četničke formacije pod komandom Pavla Đurišića izvršile su masovne pokolje nad bošnjačkim stanovništvom Limske doline, na prostoru od Bijelog Polja do Foče.
Prema dostupnim podacima, tokom ovog perioda ubijeno je oko 9.200 ljudi, među kojima je bilo najviše žena, djece i staraca.

Ova zločinačka operacija bila je dio šire strategije četničkog pokreta, čiji su ciljevi uključivali etničko čišćenje Bošnjaka iz Sandžaka i Istočne Bosne.
Đurišić je u svojim izvještajima Draži Mihailoviću detaljno opisivao „uspjeh“ akcija, naglašavajući da su uništena brojna muslimanska sela, a preživjeli protjerani ili ubijeni.

GENOCID KAO SISTEMATSKA OPERACIJA

Četnički komandanti održali su sastanak početkom januara 1943. godine u Šahovićima (mjesto poznato po masakru nad Bošnjacima 1924. godine), gdje su razradili planove za napade na muslimansko stanovništvo.
Prvi napad započeo je 5. januara, a ubrzo su uslijedili masovni zločini. Prema Đurišićevom izvještaju, spaljena su cijela sela, a stanovništvo mučeno i ubijano na najbrutalnije načine.

Četničke jedinice su krenule u napad 5.januara 1943.godine i to akcijom odreda Rada Korde, kada je spaljeno 15 kuća i ubijeno 10 muslimana, dok je 5 bilo spaljeno u kućama.
Dan kasnije u napad je krenula i četnička grupa pod komandom Miraša Savića.
Komandant Limsko-sandžačkog odreda Pavle Đurišić, koji je rukovodio cjelokupnom akcijom iz Kolašina, 6.januara uputio je izvještaj Draži Mihailoviću u kom se kaže: ”Jutros tačno po planu otpočele su borbe na drugom sektoru. Posmatrači koji su dostavili izvještaj u Šahoviće javljaju da se borba u selu Dubovo razvijala u pravcu sela Korita takom brzinom da su dva prva turska sela Jasen i Kostiće, a zatim i Zmijanac za nepuni sat pregaženi…

”Nakon slanja ovog izvještaja, Pavle Đurišić koji je naredio da se spale sva sela koja čine uporište muslimana, uputio se u Bjelopoljski srez da direktno rukovodi četničkim akcijama i novim, još strašnijim, zločinima protiv muslimana, uglavnom neboračkog i nejakog stanovništva.

Ubacivali su djecu, žene i starce u kuće, punili kuće slamom ili sijenom i potom palili; žene su vezivali za hrastove, stavljali im slamu u dimije i zatim spaljivali pjevajući:


“O božiću četrdeset treće
 za četnike evo sreće, 
mesto drva i badnjaka
 lože glave od Turaka.”

SPALJENA SELA I IZBRISANI ŽIVOTI

Među uništenim selima našla su se Voljavac, Gubavač, Šipovice, Zmijanac, Jasen, Kostiće i mnoga druga.
Pored toga, mnoga sela nisu ni zabilježena u izvještajima, kao da nikada nisu ni postojala. Prema svjedočanstvima, limska dolina prekrivena je sjenom zaborava – kao da je cilj bio da se ne samo ljudi, već i njihovo postojanje, trajno izbriše.

PRIČE PREŽIVJELIH: HEROJI I SVJEDOČANSTVA

Među brojnim potresnim svjedočenjima izdvaja se priča o Emini Bučan, mladoj Bošnjakinji koja je herojski branila porodicu i komšije. Nakon što je ostala bez municije, uhvatili su je četnici, a njena molba komšiji da joj „čuva obraz“ bila je posljednji čin njenog otpora.
Taj čin hrabrosti ostao je simbolom borbe za čast i dostojanstvo.

Šefka Begović-Ličina, čiji je otac bio svjedok i žrtva genocida, u svojim kazivanjima prenosi strahote zločina i sudbinu svoje porodice, koja je brutalno ubijena u Rasovu. Njeno svjedočenje oslikava težinu tragedije koja je pogodila cijele porodice i zajednice.

KOLEKTIVNI ZABORAV: ZAŠTO SE OVO NE UČI U ŠKOLAMA?

Jedno od ključnih pitanja ostaje: zašto se o ovom genocidu malo zna, čak i među samim Bošnjacima? Da li je zaborav nametnut od strane onih koji bi željeli da se zločini ne spominju, ili je rezultat nedovoljnog interesovanja unutar samog naroda?

POTREBA ZA PRAVDOM I SJEĆANJEM

Genocid u Limskoj dolini ne smije biti prepušten zaboravu. To nije samo pitanje historijske pravde, već i moralna obaveza prema nevino stradalim žrtvama. Svaka generacija Bošnjaka mora nositi sjećanje na ove zločine, ne zbog mržnje ili osvete, već zbog razumijevanja vlastite prošlosti i izgradnje budućnosti u kojoj će se ovakvi zločini spriječiti.

Dok god postoji nepravda i dok god se zločinci rehabilituju, odgovornost sjećanja ostaje na nama.

Priča iz SandžakaLJUTI NEPRIJATELJI SALKO I ŠABAN OD GENOCIDA ZAŠTITILI BOŠNJAKE GORNJEG BIHORAU decembru 1942. godine, na sastanku crnogorskih i srbijanski četničkih komandanata u Šahovićima, u Bjelopoljskom srezu, pročitano je naređenje Draže Mihailovića u kojem stoji “da se što prije očisti Limska dolina i Tromeđa, tj. granično područje Crne Gore, Srbije i jugoistočne Bosne, od muslimana.“ Zadatak je povjeren majoru Pavlu Đurišiću, komandantu „Sandžačko-crnogorskih četničkih odreda“. Đurišićevi eskadroni smrti koji su brojali 3.000 četnika, u jutarnjim satima, 05.januara 1943, napali su bošnjačka sela u Donjem Bihoru. U svoj krvavi pir, krenuli su iz sela Gornje Zaostro kod Berana. Na Badnji dan 06. januara 1943, Pavle Đurišić je napao na sela Lozna, Zaton, Crnča, Poda, Bioča…Po istraživanjima crnogorskih historičara, od 05.januara do 13.februara 1943. pripadnici Jugoslovenske vojske u otađbini (četnici Draže Mihailovića), ubili su više od 15.000 Bošnjaka Limske doline (Donjeg Bihora), Pljevaljskog, Čajničkog, Pribojskog i Fočanskog sreza. Major Đurišić je lično u izvještaju priznao ubistva 9.200 Bošnjaka. Bio je to najveći četnički zločin izveden u Drugom svjetskom ratu.Na svom krvavom pohodu, snage Pavle Đurišića doživjele su i jedan težak poraz. Bilo je to u borbi sa Muslimanskom milicijom Osmana ef. Rastodera iz Gornjeg Bihora. U dramatičnoj bici i pobjedi na lokalitetu Krši, iznad sela Goduša (Bjelopoljski srez), snage ef. Rastodera 08.januara 1943. spasile su od planiranog genocida hiljade Bošnjaka.Glavni junak ove bihorske drame bio je Salko Škrijelj iz Dašća rijeke, komandir jedne od Rastoderovih četa. Bio je to dan kad su Bošnjaci u ovom dijelu Sandžaka, zaboravili sve međusobne nesporazume. Ostade upamćeno da su zajedno tog dana, rame uz rame, junački se borili Salko Škrijelj i Šaban Ličina. Njih dvojica, bili su ljuti neprijatelji, zbog toga što je Salko, nekoliko godina ranije oženio Šabanovu ženu. U doktorskoj disertaciji „Sandžak 1941-1943“ odbranjenoj na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 2017. Milutin D.Živković iznosi podatke „da broj ubijenih Bošnjaka tokom božičnog četničkog pokolja u Limskoj dolini, od 05. do 10. januara 1943. iznosi 2.806, dok je još 935 osoba umrlo od hladnoće i gladi, tako da se brojka žrtava penje na 3.741 lice. Živković navodi da je u tih pet dana ubijeno 1406 djece, a da je 447 djece umrlo od gladi, što dokazuje da se 1.853 djece, raznog uzrasta, nalazi na spisku žrtava Bihorske tragedije. Batrić-Baćo M. Rakočević 1984. u fotomonografiji „Bjelopoljski srez u ratu i revoluciji 1941-1945.“ pokolj bošnjačkog stanovništva Bjelopoljskog sreza za pravoslavni Božić 1943. nazvao je GENOCIDOM. Od 3.741 ubijenog Bošnjaka u Priboju, njih 1.836 bila su djeca.Istaknuti crnogorski historičar dr Radoje Pajović, u knjizi „Pavle Đurišić“ piše:„Đurišić je postao najveći ratni zločinac na prostoru Crne Gore i Sandžaka, odgovoran za stradanje nekoliko hiljada pripadnika Narodno-oslobodilačkog pokreta i za masakr oko 15 hiljada muslimana, uglavnom neboračkog stanovništva“.Salko Škrijelj, heroj odbrane Gornjeg Bihora, umro je 1988.godine u 108.godini života.

Objavljuje Avdo Huseinović – dokumentarna produkcija u Petak, 27. listopada 2023.

Izvor: bošnjaci.net