Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je jučer, na sjednici Vlade, da se 11. januara očekuje predstavljanje “tzv. Vojvođanske platforme”, čiji je cilj, kako tvrdi, oduzimanje dijela vlasti Srbiji u Vojvodini i povratak na stanje prije “jogurt revolucije”.
Predsjednik Srbije Vučić je objasnio da se očekuje predstavljanje “Vojvođanske platforme” u cilju propagiranja separatističke politike u okviru ove autonomne pokrajine.
Prema njegovim riječima, u toj inicijativi će učestvovati studenti predvođeni Milom Pajić, studenticom iz Novog Sada, “pod direktnom palicom” profesora Dinka Gruhonjića, dok iza svega stoji šira regionalna kampanja usmjerena na destabilizaciju Srbije, piše Danas.rs.
Priče o stranom utjecaju koji teži rušenju ustavnog poretka u državi slušamo gotovo svakodnevno u izjavama funkcionera vlasti.
Studenti, koji su ulaskom u blokade fakulteta, demonstracije povodom urušavanja nadstrešnice u Novom Sadu podigli na viši nivo i iza sebe okupili građane koji ih u toj borbi podržavaju, redovno se nalaze na meti provladinih medija i funkcionera, a etiketa stranog plaćenika ni u ovom slučaju nije izostala.
Nakon što su prije samo nekoliko dana studenti Beogradskog univerziteta označeni kao hrvatski špijuni, i studenti iz Novog Sada dobili su svoju etiketu separatista. Ovakve izjave i način etiketiranja lako je objasniti, jer targetiranje onih koji prijete nacionalnom interesu i teritorijalnom integritetu države nema isti prizvuk kao targetiranje studenata ili jednostavno političkih neistomišljenika.
Sagovornici Danas.rs također ocjenjuju da je ovo samo “zamagljivanje očiju” biračkom tijelu SNS-a i skretanje pažnje s demonstracija neosnovanim populističkim izjavama koje za cilj imaju predstavljanje predsjednika Vučića kao jedinog sposobnog za očuvanje nacionalnog interesa.
Dinko Gruhonjić, novinar i univerzitetski profesor, također smatra da je ova izjava predsjednika Srbije Vučića samo još jedan pokušaj skretanja pažnje javnosti s odgovornosti koju vlast mora snositi zbog tragedije u Novom Sadu, ali da to neće uroditi plodom.
Studenti su mu jasno poručili: “Niko te ništa nije pitao”. Dakle, vrati se u svoje ustavne okvire, dijeli ordenje i primaj ambasadore, ne zanima nas ništa drugo – dodaje.
Gruhonjić, međutim, ostaje pri uvjerenju da predsjednik to neće učiniti te da će morati snositi i političku i krivičnu odgovornost za urušavanje nadstrešnice u Novom Sadu, ali i za druge “zločine i kriminalno-koruptivne poslove njegovog mafijaško-šovinističkog režima”.
“Htio je neograničenu vlast, sada će imati i neograničenu odgovornost za svoje postupke. Uključujući i odgovornost za napade i otvorene prijetnje smrću meni i mojoj porodici”, zaključuje Gruhonjić.
Distrakcija biračkog tijela
Aleksandar Olenik, advokat i član predsjedništva LSV-Vojvođani, ocjenjuje da je izjava predsjednika o Vojvođanskoj platformi samo pokušaj distrakcije (skretanja pažnje, prim. prev.) njegovog biračkog tijela i “sakrivanja studentske pobune i blokada” od njih, dodajući da pitanje autonomije Vojvodine također ne potpada pod sferu njegove nadležnosti.
“Vučića niko ništa nije pitao o autonomiji Vojvodine, jer jednostavno nije bitno šta on misli o Vojvodini. Niti će ga iko pitati o Vojvodini, jer on nema nikakve nadležnosti prema autonomiji Vojvodine. Pominjanjem izmišljene platforme on pokušava sakriti studentsku pobunu i blokade građana od svojih birača. Velika većina građana Vojvodine podržava studentsku pobunu i blokade, tako da niko više ne nasjeda na ovakve medijske provokacije”, kaže Olenik.
Olenik dodaje da velika većina građana Vojvodine sagledava pitanje autonomije kroz prizmu decentralizacije cijele Srbije, s posebnim naglaskom na finansijsku decentralizaciju, a da predsjednik otvaranjem novih pitanja, poput ovog, pokušava sakriti svoj politički poraz.
“Vučić će nastaviti s pokušajima otvaranja novih pitanja, jer ne može sakriti politički poraz od studentske pobune i blokada”, zaključuje.
Miroslav Parović, predsjednik Narodnog slobodarskog pokreta, kaže za Danas da je ponovno otvaranje takozvanog vojvođanskog pitanja iskonstruirano od strane predsjednika kako bi sebe predstavio kao jedinog koji to može spriječiti.
“Ideja je da se pokrene stari stereotip kako na Srbiju nasrću i ala i vrana te da zbog toga svi Srbi trebaju stati pod jedan barjak koji će, naravno, lično nositi Vučić. I dok on završava izdaju Kosova, destabilizaciju Republike Srpske i završnicu pljačke i rasprodaje prirodnih resursa, dotle će se na Pinku i Hepiju voditi ‘ljute borbe’ za Vojvodinu. Jurišni odredi, u čijim će prvim redovima biti Bokan, Šešelj, Dejan Bulatović i njima slični, ginuće svako jutro kod Jovane ili Marića, a vaskrsavaće već uveče na ‘Aktuelnostima’ (TV Hepi)”, navodi Parović
Parović dodaje da je druga dimenzija ove izjave zapravo predstavljanje novosadskih studenata, koji se trenutno nalaze u blokadama, kao separatista, paralelno s izjavama da su beogradski studenti hrvatski špijuni.
“Svako ko bude učestvovao u ovome Vučićev je igrač i treba pratiti hoće li se obistiniti najava da će Goran Ješić, Dinko Gruhonjić i Mila Pajić zaista izaći u javnost s takvom političkom platformom. Ako bude tako, onda predlažem da taj manifest pročitaju u Šidu, da medijski sponzor bude Sremska TV, a da se piju samo vina iz Molovina”, kaže Parović.
Parović zaključuje da ostaje pri uvjerenju da će se i ovaj pokušaj vlasti da skrene pažnju javnosti pokazati “jalovim, jer grudva nezadovoljstva raste i više mu ni lojalisti ni spavači u opoziciji ne mogu pomoći”.
Jogurt revolucija, nazivana i Antibirokratskom revolucijom, bila je politički pokret koji se krajem 1980-ih odvijao u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, a posebno u Vojvodini, Crnoj Gori i na Kosovu. Ovaj pokret predvodili su pristalice tadašnjeg lidera Srbije, Slobodana Miloševića, s ciljem ukidanja autonomije Vojvodine i Kosova, kao i postavljanja političkih struktura lojalnih Miloševiću u ovim pokrajinama.
Naziv “Jogurt revolucija” dolazi iz događaja u Novom Sadu 1988. godine, kada su demonstranti, nezadovoljni tadašnjom pokrajinskom vlašću, simbolično bacali jogurt na zgrade vlasti. Ovaj događaj označio je početak centralizacije vlasti u Srbiji i bio ključni korak u Miloševićevoj konsolidaciji moći, ali i u rastu tenzija koje su kasnije dovele do raspada Jugoslavije.
