Uprkos obećanjima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i predstavnika njegove vlade u Tutinu, mještani sela Mitrova kod Tutina i dalje gaze po blatu i prašini, kao da su zaglavljeni u 19. vijeku.
Godinama im se obećava asfalt, a jedino što su dobili jeste tišina i ignorisanje.
Još 2022. godine, lokalne vlasti iz Tutina su, na zahtjev državnih predstavnika, poslale kompletnu tehničku dokumentaciju – predmjer i predračun – za asfaltiranje 1850 metara puta u dijelu “Savićke” i “Hadžićke” mahale. Dokumenti su bili spremni, čekalo se samo na realizaciju.
I – ništa.
Isto je prošao i zahtjev koji je iste godine lično uručen samom Vučiću tokom njegove posjete Sjenici, kada se tražio samo jedan kilometar puta u dijelu Mitrove prema Dubovu.
Ovakvo ponašanje je teško nazvati bilo čim drugim do ciljanom diskriminacijom.
Narod Sandžaka, a posebno rubnih sela poput Mitrove, sistematski se gura u izolaciju, siromaštvo i – konačno – iseljavanje.
Oduzimanje osnovnih uslova za život, poput puta, nije samo nemar, to je planska strategija istjerivanja stanovništva iz svojih domova.
Jer, kako drugačije objasniti da u 21. vijeku u jednom dijelu Srbije ljudi i dalje nemaju pristup asfaltiranom putu?
Da se djeca voze po rupama, bolesni ne mogu do doktora, a stariji žive bez osnovne infrastrukture?
Ovakav odnos države prema građanima jasno poručuje: vi ste nebitni.
Vrijeme je da se postavi pitanje: da li ova država ima namjeru da razvija cijelu Srbiju, ili samo Beograd i okolinu? Da li bošnjačka i srpska sela u Sandžaku vrijede asfalt, ili moraju najprije nestati da bi bila „zapažena“?
Međunarodna zajednica treba da obrati pažnju na ovu vrstu infrastrukturnog aparthejda.
Ako vlastima u Beogradu nije stalo do svojih građana, možda će ih barem međunarodni pritisak natjerati da prestanu sa planskom devastacijom Sandžaka.
Jer život u Mitrovi i sličnim selima je postao simbol borbe za dostojanstvo – i poraz državne politike koja je te ljude odavno zaboravila.
