Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da pregovori o Naftnoj industriji Srbije (NIS) ulaze u završnu fazu, ali je istovremeno jasno poručio da Srbija o ishodu malo toga odlučuje. Prema njegovim riječima, konačna sudbina NIS-a zavisi isključivo od odluke američke Kancelarije za kontrolu strane imovine (OFAC), čime je odgovornost za mogući neuspjeh pregovora unaprijed prebačena van zemlje.
Vučić je u obraćanju Radio-televiziji Srbije priznao da mu optimizam „nije veliki“, naglašavajući da bez odobrenja OFAC-a nema rješenja, bez obzira na interese građana Srbije. Takva izjava još jednom je otvorila pitanje koliko je Srbija, nakon godina balansiranja između Istoka i Zapada, izgubila stvarni suverenitet u ključnim ekonomskim i energetskim odlukama.
Iako je najavio mogućnost održavanja trilateralnih razgovora u Beogradu, predsjednik nije ponudio konkretne garancije, niti jasan plan kako će država zaštititi interese radnika i energetsku sigurnost ukoliko pregovori propadnu. Umjesto toga, fokus je stavljen na vanjske faktore, prije svega Sjedinjene Američke Države, koje su sankcije NIS-u uvele zbog većinskog ruskog vlasništva.
Govoreći o navodno izgubljenoj investiciji povezanoj s kompanijom bliskom Džaredu Kušneru, Vučić je odgovornost pripisao „neodgovornoj i antidržavnoj politici blokada“, izbjegavajući pritom bilo kakvu samokritiku. Predsjednik tvrdi da je riječ o projektu vrijednom oko 750 miliona eura, od kojeg bi država ostvarila značajan prihod bez vlastitih ulaganja.
Međutim, ostalo je nejasno da li je projekat zaista propao isključivo zbog protesta i političkih tenzija ili su presudnu ulogu imali netransparentni uslovi, kontroverzna lokacija i izostanak šire javne rasprave. Kritičari upozoravaju da se svaka sumnja ili otpor velikim projektima automatski proglašava „antidržavnim“, čime se guši legitimna javna debata.
Vučić se osvrnuo i na smrt Radomira Kurtića, predstavnika Jugoimporta SDPR, koji je pronađen mrtav u Moskvi, navodeći da Srbija još čeka odgovor ruskih službi. Iako je rekao da postoje informacije koje nisu dostupne javnosti, predsjednik je ponovo izbjegao preciznije odgovore, ostavljajući prostor za sumnju i dodatna pitanja o transparentnosti cijelog slučaja.
Kada je riječ o snabdijevanju energentima, Vučić je poručio da građani „ne treba da brinu“, uz nabrajanje planiranih gasnih interkonekcija i naftovoda. Ipak, činjenica da je ključna energetska kompanija pod sankcijama, a da se rješenja traže uz dozvolu stranih institucija, baca sjenu na takva umirujuća uvjeravanja.
Na kraju, predsjednik je zaključio da bi rješavanje pitanja NIS-a donijelo stabilnost i „više nade i optimizma“. No, ostaje pitanje da li se optimizam može graditi na politici u kojoj se odgovornost sistematski prebacuje na spoljne aktere, dok se unutrašnji problemi, greške i dugogodišnje strateške odluke rijetko preispituju.
