Foto: Robert Belosevic/privatni album
“Ja sam Aladin, dječak sa štakama. Da, volio bih se susresti i upoznati vašeg fotoreportera.
Bilo bi mi drago da se vidimo”, toplim glasom rekao nam je putem telefona Aladin Hodžić (30), prenosi 24sata.hr.
Danas fotoreporter Pixsella Robert Belošević gotovo tri decenije pokušavao je saznati ko je prekrasan, plavokosi dječak na štakama kojeg je snimio u Bihaću u augustu 1995. godine. I sad smo uspjeli.
Živi u Italiji
Plavokosi dječak kojem je granata 2. jula 1994. raznijela nogu izrastao je u prekrasnog mladog čovjeka koji se nije prepustio svom hendikepu.
Živi u Italiji sa suprugom Adisom i kćerkom Darijom (4), zaposlen je u jednom poduzeću, planinari, trči, ide u teretanu, živi intenzivnim životom i pozitivno gleda u budućnost.
Slika koja je obišla svijet (Foto: R. Belošević, privatni album)
Tog kobnog jula 1994. godine Aladin se igrao s prijateljima na livadi blizu kuće. Granata ga je oborila na tlo na kojem je, u lokvi krvi, vrištao od boli i straha.
Dijelovi njegove desne noge ostali su razasuti po livadi, a dječak je hitno prebačen u bihaćku bolnicu.
“Jedan geler je prošao između ostale djece i pogodio me. Od tih događanja sjećam se jedino ležanja u bolnici i osjećaja kako mi nije ugodno ležati bez ikoga svoga.
Sjećam se da sam često gledao kroz hlače, tražio svoju nogu i pitao mamu gdje je nestala i kad će mi opet narasti moja draga noga”, ispričao je Aladin u telefonskom razgovoru.
Aladin sa suprugom Adisom
Iako mu je teško vraćati se u prošlost, želi pričati. Protivi se svakom ratu, protivi se svakom stradavanju ljudi, posebno nevine djece.
“Još dok sam bio malen, mislio sam da je to normalno biti ranjen i da će mi kad-tad noga narasti. Kako je vrijeme odmicalo, shvatio sam da od toga nema ništa. Shvatio sam da se mogu prepustiti ili boriti. I odlučio sam se boriti.
Mučno razdoblje
Tokom tog mučnog razdoblja upoznao sam divnu djevojčicu Sanju Aleksić, koja je također ostala bez noge u ratu. Jedan francuski novinar fotografirao je nas dvoje i te su slike obišle svijet.
Među nama se stvorilo čvrsto prijateljstvo, a zahvaljujući toj fotografiji, upoznali smo dobrotvora Marca Becija, koji nam je u avgustu 1995. osigurao papire da odemo u Italiju i dobijemo proteze”, ispričao je Aladin.
U Italiju je išao preko jednog čovjeka koji je radio za neku italijansku organizaciju. Nakon što je vidio slike Sanje i Aladina, zarekao se da bez njih neće napustiti Bosnu.
“Tako je i bilo. Prvo smo otac Abdulah i ja otišli u Italiju, da bi nam se malo kasnije pridružili mama Fata i sestra Azra. I Sanjini roditelji su bili uz nju. Našoj sreći nije bilo kraja i u trenutku kad smo dobili proteze, otvorio nam se jedan posve novi svijet.
Zamislite, nemate noge i odjednom hodate normalno, bez štaka, ne trebate ničiju pomoć… Koračaš nebu pod oblake! Imao sam osjećaj da bih stalno letio da se uvjerim da imam ponovo nogu. Nikad nisam imao problema s protezom. Nekad sam znao nažuljati nogu, ali žuljaju te i nove cipele kad ih kupiš.
Tako sam odrastao i nikad se nisam žalio na ono što mi se dogodilo”, priznaje Aladin, koji nikad od sebe nije radio žrtvu.
Od trenutka kad je odlučio boriti se i stvoriti suživot sa svojim hendikepom, ništa ga nije zaustavilo. Nije mu bio prepreka za posao, bio je prvi u raznim sportovima i normalno živio.
“Za mene nije bilo nemogućih misija ako su postojali jaka želja i još jači cilj. Pješačio sam 20 kilometara stazama slavnog komandanta rahmetli Izeta Nanića, kroz šume i puteljke u Bužimu, trenirao sam godinu MMA, po mome mišljenju, jedan od najtežih i najopasnijih sportova, redovno idem u teretanu i proteza mi nikad nije stvarala probleme”, veselo govori Aladin.
Za sve postoji rješenje
Kroz život je naučio da se sve događa s razlogom i da postoji rješenje za svaki problem, čak i onaj najteži.
Život ga je nagradio prekrasnom suprugom Adisom, s kojom se oženio u avgustu 2016. godine. Sretni su u braku te u ljubavi i slozi odgajaju svoju četverogodišnju djevojčicu Dariju.
Sretan završetak
I fotoreporter Robert Belošević veseli se susretu i sretnom završetku priče koju je počeo prije 30 godina.
“Snimio sam ga u Bihaću ispred zapovjednog stožera Armije BiH. Taman sam zapalio cigaretu. Aparat je uvijek bio uz mene. U jednom trenutku ugledao sam plavokosog dječaka na štakama. Nije imao desnu nogu i mislim da je kraj njega bio otac.
Fotografiju jednostavno osjetiš. Iste sekunde sam uhvatio aparat i lupio nekoliko negativa. . U kojemu su žrtve i nevina djeca. Ta fotografija je odmah otišla u AP, a oni su je distribuirali dalje. Završila je u Italiji, objavilo ju je nekoliko dnevnih novina.
Mislio sam da to je to. No onda sam krajem 1995. godine dobio telefonski poziv i obavijest da mi je ta fotografija dječaka na štakama proglašena fotografijom godine u Italiji. Nagrada je bila 4000 njemačkih maraka.
Kako su Italijani imali fond za djecu stradalu u Bosni i Hercegovini, a lik tog plavokosog dječaka bez desne noge nisam mogao zaboraviti, odrekao sam se novčane nagrade i dogovorio se da je uplatim u fond za djecu stradalu u BiH.
Pokušao sam doći do tog dječaka, no nisam uspio. Čuo sam da mu je, zahvaljujući novcu u tom fondu, napravljena proteza. Drago mi je da ću nakon toliko godina napokon upoznati tog dječaka, sad već mladog čovjeka, koji mi je u mislima skoro 30 godina”, rekao je Belošević.
(Izvor: Cazin.ba)
