Opšta je činjenica da je Rožaje tokom svog istorijskog trajanja mnogo puta opravdalo epitet “Musafirska kuća“. Ovo kazivanje je još jedan primjer koji potvrdjuje tu činjenicu.
Priča koja je pred vama je samo jedan primjer rožajskog gostoprimstva i merhameta, jer siguran sam da svaka porodica koja je tada izbjegla u Rožaje ima sličnu priču.
Ovo sjećanje je konzervirana emocija jedne porodice i nema ambiciju da bude velika priča, već jedna obična priča o vremenu i ljudima.
Ovo pišem iz „druge ruke“, odnosno, po sjećanju mog rahmetli oca, čija je porodica daleke i po zlu upamćene 1941. godine, kao jedina muslimanska porodica morala napustiti rodni Mojkovac i doći u Bijelo Polje. Ali kada je uoči Božića 1943. godine popaljen Bihor i Bijelo Polje jedini spas za taj narod bilo je Rožaje. Moja porodica je bila te sreće da se izvuče iz obruča i tako se spasi. Rožaje je tada bilo prepuno takvih nevoljnika, koje su Rožajci nahranili, prihvatili i smjestili i po ko zna koji put položili ispit iz ljudskosti. Smještaj su nasli u selu Biševo, kod Sinanovića, tačnije kod Elmaza Sinanovića, tihog i čestitog domaćina, koji je, što bi se danas reklo, bio poštenjačina.
Povod za ovu priču i ovako široku ekspoziciju je jedan razgovor izmedju Elmaza i mog oca, koji je kratko trajao i kojim je sve rečeno. Kad su se moji smjestili (dedo, bijača, amidža mog oca, moj amidža od 12 godina i tetka od 10 godina) Elmaz je izdvojio na stranu mog oca, koji je tada imao 20 godina i koji je jedini bio sposoban da odlučuje i rekao mu: „Slušaj, momče, za ove tvoje nemoj da brineš, ja sam čovjek od obraza i časti, ali ti moraš da odeš iz moje kuće da i ti sačuvas moj obraz“, na pitanje zbog čega, Elmaz mu je rekao: „Ti si momak, viđen i glédan a ja imam mnogo čora u porodici, pa da ne bude tu kakvih problema, znam ja šta je mladost“. Otac je otišao, jer je shvatio Elmazove riječi koje su bile suština gorštačke moralnosti, sistema vrijednosti i načina razmišljanja uopšte.
Razlog zašto ovo pišem je divljenje i sjaj u očima mog oca dok je to pričao decenijama poslije toga.
Jednom riječju, bilo je to poštovanje tradicionalnog, porodičnog sistema vrijednosti i morala sa kojim su obojica aktera ove priče živjeli i umrli.
Autor: Zećo Zlatko Tutić
Izvor: Radio Rožaje
