Kada nam svakodnevicu ne bi kreirali političari čije su gorivo podjele, mržnja i strah, priče poput one o selu Šašići kod Goražda mnogo bi se češće i otvorenije prepričavale. Dok ovo srpsko, ali i mnoga bošnjačka sela u njegovom okruženju danas ostaju pusta, svoje odnose u najtežim vremenima mještani objašnjavaju jednostavnim riječima – kad god su bili ratovi, jedni druge smo spašavali.
Postojala naredba
Milenko Jovanović radio je u „Energoinvestovoj“ fabrici dalekovodnih stubova u Sarajevu. Godišnji odmor 1992. odlučio je provesti u rodnim Šašićima da bi roditeljima pomogao oko stoke i poljoprivrede. U maju je, međutim, počeo rat. Šašići i u njima 47 stanovnika ostali su okruženi bošnjačkim selima.
Šašići: Selo koje danas umire
– Nijedan se mladić nikad nije zabavljao s muslimankom niti je musliman sa Srpkinjom. Poštovali smo se kao familija. Više smo voljeli jedan drugom da pomognemo nego ja Srbinu, a musliman muslimanu. Nekako se to više cijenilo – priča nam Jovanović.
Znao je da iz okolnih gradova u Goražde dolaze ljudi koji su izgubili sve što su imali, ostali bez najdražih. Očekivao je najgore.
– Izašli su samo mašući rukama, svu imovinu ostavljali, gorjela im. Pitao sam se kako su ti mladići mogli, neko im je i nastradao, da dođu ovdje, a meni ništa. Gledali su kako moji vršnjaci progone taj narod, ali nije mi niko ni pola riječi za to rekao. Bilo je bezveznih uličara koji bi ti rekli lošu riječ, ali toga ima i danas. Ako bi neko došao da pravi probleme, bio bi upozoren pa i pritvoren. Bila je naredba da se ne smijemo dirati – dodaje.
Zalihe koje su postojale na početku međusobno su se dijelile, ali tri i po godine nisu mogle trajati.
– Kad je bila nestašica brašna, neko je donio dvije kile, neko šibicu, neko odnekle našao paklo germe. Da nije bilo komšiluka, ne bih mogao preživjeti. Kasnije, kad sam sijao žito, dešavalo se da naiđe muslimanka, starija žena kao u mene majka. Odreže joj krišku hljeba i da sira i kajmaka, a ona je poljubi govoreći da tri dana hljeba nije vidjela – sjeća se Jovanović.
Adžem: To je bilo i vraćanje duga
Nakon prve ratne žetve stanovnici Šašića živjeli su bolje od većine svojih sugrađana. S komšijama su proslavljali vjerske praznike, djecu slali u istu školu dok je mogla raditi, u ratu se u selu rodila i jedna beba. Međutim, napada motiviranih mržnjom, osvetom, pljačkom ili frustracijom zbog lakšeg života stanovnika ovog sela je bilo.
– Kada su došli neki mladići da nam uzmu rakiju i janje, dvojica policajaca su ranjena braneći nas. Ja sam ih do Beriča na saonama svukao. Jedan je bio u ruku ranjen, a drugi u nogu – kaže Jovanović.
Himzo Hadžović, koji je u ratu ranjen braneći srpske civile u Šašićima, i danas je policajac u Goraždu.
– Ponovo bih sutra isto učinio. I bez uniforme i u uniformi, ako mogu da spasim ljudski život, učinio bih to. Nije bitno ko je koje nacije, uvijek bih stao u zaštitu jer to mi je zadaća cijeli život – ističe Hadžović.
Pojašnjava da su on i njegove kolege, pored ostalih poslova, svakodnevno patrolirale do sela, često se uvjeravajući, ali i fizički sukobljavajući s onima koji su imali drugačije namjere. S kolegom Muhidinom Hodžićem stigao je u Šašiće kada je grupa naoružanih ljudi upala u selo u potrazi za alkoholom i stokom.
Knjižice ARBiH
– Kada su počeli kupiti, djeca su zapomagala, narod se razbježao po livadama. U tim trenucima smo mi stigli i otvorila se vatra. Ranjeni smo. S nama je sve vrijeme bio Milenko, a ja sam se više plašio je li on ranjen nego šta će biti s nama, jer ko zna kako bi se to kasnije tumačilo – priča Hadžović.
Ratni komandant 2. pješadijskog bataljona 1. drinske udarne brigade Armije RBiH Dževad Adžem ističe da je zaštita sela Šašići bilo i vraćanje duga stanovnicima koji tu žive, jer su i oni u Drugom svjetskom ratu svojim životima spašavali muslimane. Za odluku da se srpsko selo, u koje su kasnije stigli i Srbi iz Vitkovića, zaštiti pod svaku cijenu, kaže Adžem, najviše zasluga ima prvi komandant bataljona, rahmetli Mujo Peštek, danas zaboravljeni heroj.
– On je dao zadatak da moramo čuvati ljude koji s nama žive. Stanovnicima Šašića date su i knjižice ARBiH, što im je možda bila i najveća zaštita, jer maltretirati njih značilo bi maltretirati pripadnike regularne vojne formacije. Ne treba zaboraviti da je ovo stanovništvo održavalo putne komunikacije, iznajmljivalo tovarna grla za dotok hrane, sanitetskog i drugog materijala s Grepka da bi stanovnici Goražda mogli preživjeti – kaže Adžem.
Jedini stanovnici Šašića
Milenko sa 85-godišnjom majkom Dušankom
Milenko i njegova majka, 85-godišnja Dušanka danas su jedini stanovnici Šašića. Otkako je 1995. godine u selo ušao UNPROFOR te pomogao evakuaciju koja na kraju rata mnogima nije bila jasna, selo je počelo umirati. Stariji su pomrli, mlađi otišli u potrazi za poslom i boljim životom, jedino Milenko pokušava živjeti od imanja koje je naslijedio od oca. Štala za ovce mnogo bi mu značila.
Svi smo mi danas podjednako ugroženi
Šaban Tabaković, komšija iz susjednog sela Beriča, i danas se sjeća drugarstva s pokojnim Neđom Jovanovićem. Razloge zbog kojih je ratna priča o komšijskoj dobroti i solidarnosti potisnuta u zapećak vidi u političkoj svakodnevici.
Tabaković: Pljačkaju me moji
– Možda nekome ne odgovara da se priča o istini. A istina je da su Šašići ostali netaknuti. Ljudi su se raselili, po meni, bespotrebno. Otišli su poslije Dejtona. Neko ih je prevario da će im biti bolje. Ja ne vidim da je bolje u RS nego ovdje. To je „u bocu“, i kod jednih i kod drugih. Političari danas kupe pare na osnovu nacionalnih interesa, a svi smo mi podjednako ugroženi. Srbi pljačkaju Srbe, Bošnjaci Bošnjake, Hrvati Hrvate. Mene sada ne pljačka Srbin, ne pljačka me ni Hrvat. Pljačkaju me moji Bošnjaci – ističe Tabaković.
Izvor: AVAZ
