Đukanović mudro šuti i pokušava da konsolidira svoju stranku, koja je još uvijek u nokdaunu, računajući da će se vladajuća većina sama od sebe raspasti, zbog unutarnjih antagonizama i dijametralno suprotnih interesa, piše portal “Politički”, u osvrtu koji prenosimo u cijelosti.
Poslije tri mjeseca od završetka parlamentarnih izbora, nova skupštinska većina uspjela je formirati 42. po redu crnogorsku vladu.
Troglava koalicija, nakon brojnih razmimoilaženja i teških riječi koje su međusobno razmijenjene u postizbornom periodu, složila se samo u jednom: da Milo Đukanović i njegov DPS moraju otići u opoziciju.
Ko je za, a ko protiv
Neko slabo upućen u crnogorske političke prilike, a ko je pratio raspravu u parlamentu, ostao bi u čudu i dilemi ko zapravo čini novu vladu, s obzirom da oni koji su i najviše kritizirali mandatara Zdravka Krivokapića, a to su poslanici Demokratskog fronta (DF), istovremeno su isticali da će glasati za njegov kabinet. To su na kraju i uradili, iako u toj vladi neće imati nijedno ministarsko mjesto, baš kao ni druga koalicija “Mir je naša nacija”, čiji je lider Aleksa Bečić, a koji je izabran za predsjednika parlamenta. Tako će u novoj vladi biti zastupljena samo koalicija “Crno na bijelo” Dritana Abazovića i vanstranačke ličnosti bliske SPC, na čelu sa Krivokapićem.
Mržnja prema Đukanoviću i želja da se demontira DPS bili su ovoga puta jači i od sujeta ovdašnjih lidera prosrpskih stranaka i njihovih ambicija da zauzmu ministarska mjesta.
Bez obzira na sve zamjerke koje su iznosili u javnosti protiv Krivokapića i njegovog tima, čelnici DF nisu imali hrabrosti da uskrate podršku novoj vladi, da ne bi bili optuženi da su omogućili ostanak DPS na vlasti.
Zato su, očito teška srca i začepljenog nosa, svi podigli ruke za Krivokapića i njegovih 12 apostola-ministara, mada su u skupštinskoj raspravi, često bili i radikalniji i oštriji u kritikama nego Đukanovićevi poslanici.
Tako će Crna Gora dobiti vladu koju ne čine izborni pobjednici, u kojoj će SPC imati najjači utjecaj i po prvi put od uvođenja višestranačja, vladu bez legitimnih predstavnika manjinskih naroda. Bit će to, po svemu sudeći, neželjena i „de facto“ manjinska vlada, jer će za svako zakonsko rješenje premijer morati da traži podršku od stranaka koje nemaju svoje predstavnike u vladi.
Parlamentarna demokratija ne pamti i ne poznaje sličan primjer ni u regionu, ni u Evropi, pa i šire.
Čak 90 posto poslanika skupštinske većine nisu predstavljeni u Krivokapićevom kabinetu.
Jedino URA, preko svog čelnika, participira u izvršnoj vlasti, tako da nisu daleko od istine oni koji tvrde da je ovo kolicije URA i SPC.
Nema nikakve sumnje da je pobjedi opozicije najviše doprinio nedavno preminuli mitropolit Amfilohije i da se u pozadini crnogorskih izbora vodila žestoka borba za vlast, moć i utjecaj, između Aleksandra Vučića i Riste Radovića.
Imajući u vidu epilog u formiranju vlade, može se lako zaključiti da je mrtav Amfilohije pobjedio živog Vučića, jer je Krivokapić blizak crnogorskoj mitropoliji, dok su ljubimci predsjednika Srbije, Mandić i Knežević ostali i bez ministarskih mjesta i bez ikakvog učešća u izvršnoj vlasti.
Ključno pitanje, koje se sada postavlja, je koliko će trajati ovako sklijepana vlada, sa tankom podrškom i još tanjom podrškom onih koji je navodno, bar formalno, podržavaju.
Krivokapićevi “eksperti” su, manje-više, nepoznati ovdašnjoj javnosti. Ni za koga od njih se ne zna da je išta značajnije uradio u svojoj profesionalnoj karijeri. Ministar vanjskih poslova je do skoro bio drugi sekretar u crnogorskoj ambasadi u Rumuniji, ministarka obrazovanja i još puno nečega, se hvali svojom četničkom orjentacijom, a ministar pravde je “ekspert” koji je svoju stručnost dokazivao kao pravni zastupnik crnogorske mitropolije.
Dakle, i po podršci i po struci, radi se o slaboj vladi.
Da je Amfilohije živ, vjerovatno bi i duže trajala, jer je jedino on mogao da drži na okupu sve frakcije Troglave koalicije.
Ovako će ona zavisiti od procjene DF kada je to najbolji trenutak za njeno rušenje ili bolje reći od volje Aleksandra Vučića, koji potpuno kontrolira Mandića i Kneževića. Jedini ko će kočoperno braniti ovakvu, crkvenu vladu je Dritan Abazović.
Zato što, uz SPC, samo njegova stranka učestvuje u izvršnoj vlasti, zato što pokušava da se nametne kao novi vođa suverenističkog bloka, makar pravio koaliciju sa četnicima i zato što bi brzi, novi izbori, vratil ili bolje reći spustili na zemlju mlađanog i politički krajnje nezrelog Abazovića.
Odlukom da pravi većinu sa onima koji nikada nisu prihvatili crnogorsku nezavisnost, on je izgubio dobar dio suverenistickih birača, a nove, prosrpske glasače, neće dobiti makar stavio i kokardu na čelo.
U tome i leži tajna njegovog zapjenušanog zalaganja za ovakvu vladu i njen što duži vijek trajanja.
Za to vrijeme, Đukanovic mudro šuti i pokušava da konsolidira svoju stranku, koja je još uvijek u nokdaunu, računajući da će se vladajuća većina sama od sebe raspasti, zbog unutarnjih antagonizama i dijametralno suprotnih interesa.
Prvi ozbiljniji test bit će lokalni izbori u Nikšiću, na proljeće sljedeće godine. Tada ćemo više znati da li se DPS vraća ili odlazi u političku historiju.
Piše: Damir Rastoder
