Dana 25. novembra 1491. u kraljevskom logoru La Vega, u blizini Santa Fea, formalizirani su uvjeti predaje ili kapitulacije Granade. Dana 2. januara 1492. godine kršćanske su trupe ušle u grad, a prethodilo im je nekoliko odreda koji su zauzeli glavne tvrđave.
Kada je pala posljednja muslimanska enklava u zapadnoj Evropi, na to se gledalo kao na jednu vrstu nadoknade nakon što su Osmanlije osvojile Konstantinopolj 1453. ili zbog njihovog osvajanja Otranta, 1480. godine. Čak je sam papa Inocent VIII otišao u španske crkve i služio misu u znak proslave pobjede.
Proslavljeno diljem zapadne Evrope, osvajanje Granade okončalo je desetogodišnji rat između Kastiljske krune i emirata kojim je vladala dinastija Nasrida.
Početkom posljednje četvrtine 15. stoljeća, Pirenejski je poluotok bio izrazito fragmentiran geografski prostor. Pet kraljevstava – Kastilja, Aragon, Portugal, Granada i Navarra – podijelilo je teritorij, unatoč činjenici da je brak Izabele I. Kastiljske i Ferdinanda II. Aragonskog uspostavio određene veze, a ne teritorijalnu zajednicu, ove dvije krune.
Portugalci su bili odlučni pronaći put za svoje brodove za daljnju trgovinu začinima s Istokom, što je bio vrlo težak zadatak nakon što su Osmalije zauzele Konstantinopolj. Aragonci su učvrstili svoju prisutnost na Mediteranu. Kraljevstvo Navarre odavno je bilo zarobljeno između dominiona Kastilje i Aragona. U konačnici, okončanje prisutnosti posljednje islamske države na poluotoku bilo je pitanje za krunu Kastilje.
S druge strane, u palačama Alhambre dominirale su pristaše sukoba s Kastiljom, a inicijativu su preuzeli Nasridi. Sultan Abu-I-Hasan-Ali (Muley Hacen iz kršćanskih kronika) ovlastio je Ahmada al-Zagrija da zauzme granični grad Zahara. To je značilo izbijanje neprijateljstava koji su, uprkos početnim vojnim uspjesima muslimanskih snaga, bili uvod u pad emirata.
Između 27. decembra 1481. što je bio dan kada su Nasridi osvojili Zaharu i 2. januara 1492., dana pada Granade, obje su se vojske borile u sukobu koji je bio drugačiji od svih drugih ratova do tada. Izabela I. od Kastilje, suprotno onome što se dogodilo u vrijeme njezina oca Juana II i njezina brata Enriquea IV, ne samo da je imala na umu pobjede na bojnom polju, već je željela i nešto puno ambicioznije: jednom za sva vremena završiti s islamskom moći na Poluotoku.
Krvavo osvajanje Malage (u avgustu 1487.) lišilo je južnu teritoriju emirata njegove glavne luke i zauvijek okončalo maštanje o vojnoj pomoći iz muslimanskih kraljevstava Magreba. Zauzimanje Baza, na drugom kraju emirata, također je označilo prekretnicu. Bio je to totalni rat.
Do kraja su samo Granada i nekoliko okolnih regija nastavile pružati otpor, a Fernando i Isabela su svoje snage koncentrirali u tom području. Supružnici, katolički monarsi, sklopili su tajni pakt s vladarom Boabdilom, rođenim u Granadi, koji im je obećao da će predati prijestolnicu čim to okolnosti dopuste.
Međutim, kada je došlo vrijeme, Boabdil nije mogao ili nije htio ispuniti svoj dio pogodbe. Oko njega je postojala nepopustljiva struja koja nije željela nikakve pregovore i oni su ga prisilili da nastavi rat do kraja, čekajući, možda, vanjsku intervenciju koja nikada neće doći, budući da su najjača islamska carstva bila geografski previše udaljena i gledala su svoja posla.
Pritisak združenih snaga Kastilje i Aragona bio je usmjeren frontalno na prijestolnicu kako bi se jednim udarcem prekinuo otpor. U julu, usred blokade Granade, kraljevski tabor je uništio požar. Prema nekim izvorima, Isabel je trebala biti spaljena a Isabel je naredila da se izgradi novi grad, koji je dobio ime Santa Fe.
Sa ovog strateški važnog položaja kastiljske trupe mogle su izvoditi neprekidne napade na stanovnike La Vege, koji su brzo napustili svoje domove kako bi se zaštitili iza utvrda Granade. Dakle, ne samo da su Nasridi bili lišeni namirnica, već su kraljevske snage učinile da se, kako se izbjeglička populacija iza zidina Granade stalno povećavala, glad ubrzo zavlada gradom.
Muslimani su se, izgubivši svaku nadu, našli usred teške opsade, koja je prijetila da završiti poput one u Malagi, smrću i porobljavanjem velikog dijela stanovništva. Kraj je uslijedio zbog gladi, vojnog pritiska i, naravno, podmićivanja nekoliko uglednih nasridskih dvorjana, kojima je obećano da će sačuvati svoj imovinski i društveni položaj i dobiti im određene beneficije.
Dana 25. novembra 1491. u kraljevskom logoru La Vega, u blizini Santa Fea, formalizirani su uvjeti predaje ili kapitulacije Granade. Dana 2. januara 1492. godine kršćanske su trupe ušle u grad, a prethodilo im je nekoliko odreda koji su zauzeli glavne tvrđave.
Izvor: STAV.ba
