Kada je sultan Mehmed II, poznatiji kao Mehmed Fatih, 1453. godine slavno osvojio Konstantinopolj, cijeli svijet je zapamtio njegovo ime kao vojnog genija. Međutim, rijetko se spominje onaj koji je iza kulisa pripremao srca, umove i duše za tu historijsku pobjedu – duhovni osvajač Istanbula, šejh Akšemsuddin.
Rođen 1390. godine u Damasku pod imenom Mehmed Šemsuddin ibn Hamza, šejh Akšemsuddin poticao je iz ugledne loze koja se, preko njegovog oca Hamze, povezivala sa slavnim Šihabuddinom Suhraverdijem, a zatim i s prvim pravednim halifom, Ebu Bekrom es-Siddikom. Već kao dječak preselio je s porodicom u Amasju, gdje je stekao rano obrazovanje u islamskim naukama. Kasnije je postao muderris u Osmandžiku i tu je, pored vjerskih nauka, izučavao i medicinu.
U potrazi za istinskim duhovnim vođstvom, otputovao je u Halep. Nakon sna koji ga je usmjerio, vratio se u Anadoliju i stavio se pod duhovno vođstvo velikog evlije Hadži Bajrama Velije. Nakon godina duhovnog odgoja i samoće, Akšemsuddin je postao njegov nasljednik te šejh bajramskog tarikata.
Njegova karizma, znanje i skromnost doveli su ga u blizak kontakt s osmanskim dvorom. Preko sultana Murata II upoznao je mladog princa Mehmeda, kasnijeg Fatiha. Njihov odnos brzo je prerastao u duboko duhovno prijateljstvo. Mehmed Fatih učio je od šejha Akšemsuddina Kur’an, hadis, fikh, ali i astronomiju, matematiku, historiju i strane jezike. Sultan je često govorio: “Svi drhte kada me vide, a ja drhtim kada vidim šejha Akšemsuddina.”
U najtežim trenucima pohoda na Carigrad, šejh Akšemsuddin podizao je moral vojske svojim pismima i duhovnim savjetima. Predvidio je tačan datum pobjede, bodrio Fatiha da ostane strpljiv i saburan, a njegova prisutnost među vojnicima bila je poput svetionika. Zbog toga se s pravom naziva duhovnim osvajačem Istanbula. Nakon osvajanja, upravo je on duhovnim nadahnućem pronašao mezar Poslanikovog druga Ebu Ejjuba el-Ensarija. Prva džuma namaz u Aja Sofiji također je održana pod njegovim imametom.
Pored duhovne uloge, Akšemsuddin je bio i vrhunski ljekar. Njegove knjige iz medicine, poput “Osnove života” i “Knjige o medicini”, svjedoče o njegovom naprednom razumijevanju bolesti i mikrobiologije. Čak se smatra da je četiri stoljeća prije Louisa Pasteura dao prvu definiciju mikroba, bez upotrebe mikroskopa. Zbog toga su ga zvali i “doktor duša”, jer je posebno proučavao psihička oboljenja.
Među njegovim najpoznatijim djelima nalaze se: “Risaletu’n-Nurije”, djelo u kojem brani sufizam i opisuje sufijsku etiku, “Def‘u Meta‘ini’s-Sufijje”, u kojem upoređuje Ibn Arebijeve ideje s učenjima Gazalija i Kušejrija, te “Mekamatu’l-evlija’”, posvećen konceptu velajeta.
Njegov odnos sa sultanom Fatihom bio je toliko snažan da se u prisustvu šejha, moćni vladar osjećao kao običan čovjek. Sultan je govorio: “Ne znam zašto, ali kad god šejh dolazi meni, ne mogu da se ne ustanem. A kada ja idem njemu, on ne ustaje – jer on se boji samo Allaha.” Ovaj odnos dubokog poštovanja bio je svjedočanstvo autentične duhovne moći koju je šejh posjedovao.
Nakon osvajanja Istanbula, i pored velikih molbi sultana Fatiha da ostane u prijestolnici, šejh Akšemsuddin se povukao u tišinu svoga doma u Gojnuku. Tu je nastavio s poučavanjem djece i derviša, živeći skromno sve do svoje smrti 1459. godine.
Danas, šejh Akšemsuddin ostaje uzor učenjaka i duhovnog vodiča – čovjeka koji nije tražio slavu, već je vodio druge ka istinskoj pobjedi: pobjedi duše nad ovosvjetskim iskušenjima. Neka ga Milostivi Allah nagradi najuzvišenijim stepenima Dženneta.













