Hajruša, koju smo svi zvali tetkom, (a to nam i jest bila – rodica naše nane)sa svojim kćerkama i unukom Dadom, privremeno stanovala je kod nas u kući u Rožajama. Doselile su iz Goduše radi posla i školovanja, a njihovi povratci iz sela uvijek su bili posebni trenuci. Goduša je bilo mjesto gdje je moj otac rođen, a svaki njihov povratak bio je prilika da donesu dio zavičaja. Uvijek bi donijele nešto iz sela – ječmeno brašno, jabuke korke, suhe šljive, ili mladi sir, ali ovaj put su donijele kruške jerebasme i vodu sa studenca.

Sjećam se tog trenutka dobro. Dok su iz korpe vadile namirnice, moj otac je naglo zastao, mirisao je vazduh kao da mu je ruža ispred nosa. Iz korpe je dopirao onaj poznati miris kruške koji je odmah prepoznao i probudio uspomene na prošlost.

„Jerebasma, što zamirisa!“ uzviknu je, a u očima mu se pojavila sjajna iskra nostalgije. Tetka Hajruša je krušku polako vadila, kao da je htjela da on što duže uživa u tom mirisu, koji ga je vraćao u djetinjstvo.

Kada mu je dodala krušku, čvrsto je ščepao, brzinom svjetlosti, kao da drži nešto neprocjenjivo. Zagrizao je, a u tom trenutku, suza mu se skotrljala niz obraz. Gledala sam ga, znajući da to nije suza zbog kruške, već zbog svega što je ona nosila sa sobom: mirise, okuse i slike iz njegovog djetinjstva, iz sela koje je ostavio prije mnogo godina. U njegovom pogledu vidjela sam tugu, ali i ljubav prema svakom dijelu tog dijela brdovitog Balkana, gdje je proveo dvadeset godina svog života.

Dok je obrisao suzu, tetka Hajruša je izvadila flašu vode i pruži mu je. „Jule, proguni,“ rekla mu je, pružajući flašu tako da je on mogao da je dohvati s kauča. Pogledao je u flašu, nasmijao se kroz suze i reče: „Šta da progutam?“ – začudjeno će, a Hajruša mu je odgovori: „Vodu sa studenca.“

Studenac je bio najhladniji izvor u njihovom selu. Taj gutljaj vode nije bio obična voda. To je bila voda koja je nosila uspomene, koja ga je vratila kroz vrijeme, kao da je sve ponovo proživljavao. Pijući tu vodu, mogla sam vidjeti kako se osjetio okrijepljen, kao da se vratio u mladost, u one dane kada je bio bezbrižan, kada su brda i livade Goduše bili njegov život..

Samo što je popio posljednji gutljaj vode, tetka Hajruša iz torbe izvadi duhan i polako motajući cigaru maše glavom kao da hoće da mu zaustavi patnju, baš kao što je to uvijek radila kada bi ga vidjela nervoznog. Pogledali su se, i kao da su oboje razumjeli da im je taj trenutak bio dragocjen i poseban, bez riječi. Tetka mu dodade cigaru, a on je sa lijevim rukom na prsa, uze desnom rukom sa osmijehom, veseo sretan. Zapalili su oboje, povukli prvi dim i samo tiho sjedili, uživajući u toj jednostavnosti a sreći.

Miris duhana i dim što se polako dizao i primao šašovcima plafona zajedno s mirisom kruške jerebasme, ispunili su sobu. U tom trenutku, čini se da su svi prošli dani, sve godine nostalgije, tuge i sreće stali u jednu cigaru i jednu krušku. Zajedno su bez riječi rekli sve jedno drugom, kao da ih je sve ono što su izgubili i pronašli kroz život povezalo u tiho razumijevanje.

Esma (Jusufova) Lukač Muratović