Jednom prilikom, dok sam sa svojom majkom u Sandžaku razgovarao, u njenim pokušajima da me nagovori da idem kući, rekla je: “Što ne ratuje i Alijin sin?“ Kada sam joj rekao da je neki dan bio s nama u akciji, da je gotovo poginuo, više nikad nije ni pokušala me nagovarati. 

Harun Hodžić rođen je 20. marta 1970. godine u selu Ljeskova na Pešteri, općina Tutin. Osnovno obrazovanje stječe u Leskovi, a potom upisuje Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Od samog početka oružane agresije Srbije, Crne Gore i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu uključen je bio u borbena djelovanja i pružanje otpora agresoru. Njegov ratni put obilježen je kroz tri elitne jedinice u sastavu Armije BiH, a to su: “Fatih“, “Crni labudovi“ i Sedma muslimanska brigada. Obavljao je dužnost oficira za vjere u Komandi Prvog korpusa i Komandi za obuku i doktrinu (KOiD) u činu majora. Bio je komandant bataljona jedinice “Fatih“ i emir 2. bataljona Sedme muslimanske brigade.

STAV: Kako je počeo Vaš ratni put, koja su Vaša prva ratna iskustva prilikom služenja vojnog roka?

HODŽIĆ: Godine 1991. imao sam 21 godinu, maštao sam kao i svi mladići u mom zavičaju (Pešterska visoravan, Sandžak) da se što prije oženim, osnujem porodicu, odgajam dječicu, ali ne dešava se kako čovjek snuje, već kako Allah određuje. Te godine u junu dobijam poziv na odsluženje vojnog roka, Vojna pošta Brčko. Moj prvi susret s kasarnom slutio je da će to dugo trajati. Nagovještavale su se krvave nakane zločinaca. Nedugo nakon vojničke zakletve u Sloveniji već je zapucalo, a u našoj kasarni osjetio se miris krvi, baruta i gareži. Svjedočili smo povlačenje vojske, tada još na papiru narodne, i slušali svjedočenje vojnika koji su dolazili u našu kasarnu, da se već gine i ranjava.

Pretpostavljajući šta može zadesiti moju Bosnu, obuku sam maksimalno iskoristio upoznavajući se sa svim naoružanjem kojim je vojska tada raspolagala. Ratne strahote su se iz Slovenije već spustile u Hrvatsku i glavno ratište bilo je oko Vinkovaca i Vukovara i svi smo očekivali prekomandu upravo tamo. Nedugo nakon toga upućeni smo na stražu u Slavonski Brod. Isto jutro došle su desetine vojnih kamiona i kompletan bataljon mladih vojnika upućen je na ratište u Hrvatsku.

Petnaestog septembra Hrvatska je donijela odluku da se napadne na sve kasarne na njenoj teritoriji. Već u 20 sati počeo je prvi oružani napad. Kako je bilo, to ne mogu opisati. Nakon borbi i velikog broja ranjenih na obje strane, dogovorena je predaja kasarne. Dok je kolona vojnika podignutih ruku napuštala kasarnu, ali i poslije u pritvoru, osjetio sam koliko hrvatski vojnici veličaju svoju zemlju i u jednom trenutku u mislima poželio da i mi Bošnjaci ovako veličamo svoju domovinu i borce. Nakon četiri dana pušteni smo svojim kućama.

STAV: Kako su u BiH gledali na ono što se dešava prvo u Sloveniji, a potom i u Hrvatskoj? Da li se slutilo da i Bosnu čeka ista sudbina?

HODŽIĆ: Nakon što smo pušteni i vratili se u BiH, tačnije u Sarajevo, naišao sam na nešto nevjerovatno: toliko je bilo nepovjerenja, na svakom koraku. Nakon što sam saopštio da sam pobjegao iz JNA, odnosno da sam nakon zarobljavanja pušten od Hrvatske vojske, to je izazvalo još veće nepovjerenje među ljudima. Nakon što sam se priključio organizovanoj grupi Patriotske lige, uz “Zelene beretke“ počinje tiho organizovanje i jedinice “Fatih“. Na državnom nivou organizuje se referendum o nezavisnosti. Prvog marta proglašava se nezavisnost. Na Bajram saznajemo da je Zvornik napadnut, u Bijeljini počinjen neviđeni zločin, u Sarajevu se počinje pucati, granate već razaraju grad, dok u Prijedoru i Kozarcu kao da se ništa ne dešava, organizuje se bajramsko veselje,  a odgovorni govore: Ovdje rata neće biti.

STAV: Kako je tekao Vaš angažman u jedinici “Fatih“?

HODŽIĆ: Odmah drugog dana  nakon dolaska imao sam i prvo borbeno djelovanje, i to u žestokoj bici koja se vodila duž cijele linije sarajevskog ratišta. U akcijama smo dokazali da zlotvori nisu nepobjedivi, da, iako imaju teško naoružanje, mi imamo srce, hrabrost, na kraju imamo pravednu odbrambenu borbu.

STAV: U Vašoj knjizi Sedžda na čistoj bosanskoj zemlji imao sam priliku da pročitam kako Vas je jedne prilike posjetio Bakir Izetbegović. Kako gledate na njegovu ulogu prilikom agresije na našu zemlju, te zamolio bih Vas, ako imate još neka iskustva, da ih podijelite s našim čitaocima?

HODŽIĆ: Zaista u tom ratnom vihoru bila mi je čast upoznati Bakira Izetbegovića, sina našeg vođe i komandanta. Pri prvom susretu vidjeli smo da se radi o plemenitom čovjeku, punom energije i želje da se odupremo agresoru. U razgovoru s Bakirom vidjeli smo da naša jedinica ima perspektivu. U jednom trenutku, kada mi se obratio Bakir, pitao me koliko imam godina. Promucao sam, stideći se reći da imam tek 22 godine, plašeći se da ne pomisli “ovo su neki balavci“. No Bakirova reakcija na našu mladost u “Fatihu“ je bila više nego pozitivna. Tako je Bakir nastavio dolaziti kod nas u jedinicu i jedan dan se priključio ekipi koja je išla u izviđanje terena na teritoriji općine Stari Grad u rejonu Faletića.

Prošli su naše linije i ušli u dubinu međuprostora, prošli su i neprijateljske linije te došli do napuštenog muslimanskog naselja. Snimajući situaciju, došli su u direktni kontakt vjerovatno s pljačkašima koji su iznosili stvari iz napuštenih kuća. U tom trenutku došlo je do žestokog okršaja s neprijateljem, hvala Bogu bez ranjenih među našim izviđačima. Nakon toga, krenulo se u izvlačenje koje je bilo izuzetno teško. Jedini put kojim se moglo izvući s obzirom na to da su otkriveni bilo je faletićkim potokom. Kada je sve prošlo, Bakiru smo se lijepo zahvalili i rekli mu da više s nama ne može ići u akcije izlažući svoj život u opasnost, što bi moglo dovesti i do težih posljedica.

Jednom prilikom, dok sam sa svojom majkom u Sandžaku razgovarao, u njenim pokušajima da me nagovori da idem kući, rekla je: “Što ne ratuje i Alijin sin?“ Kada sam joj rekao da je neki dan bio s nama u akciji, da je gotovo poginuo, više nikad nije ni pokušala me nagovarati.

Za mene jedan od najvažnijih događaja bio je pristup Sedmoj muslimanskoj brigadi, a taj datum pamtim i po jednom važnom događaju. Početkom novembra 1993. godine u posjetu Sedmoj dolazi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Predsjednik se vojnicima obratio “Draga braćo, vojnici Sedme muslimanske brigade, sretan sam da sam danas ovdje s vama. Došao sam da vas vidim, iako su mi govorili da ne dolazim. Želim vam kazati da se moje i vaše greške deseterostruko mjere, zato budite oprezni da ne činite greške, mi nemamo pravo na greške.“

Pamtim i drugi predsjednikov obilazak. Na dočeku su mu spremili ručak, a predsjednik je rekao komandantu: “Vodi me kod boraca, hoću njih da vidim.“ Obilazak linije je trajao veoma dugo. Došli smo u zonu 2. bataljona. Postrojenim vojnicima svakom pojedinačno pružao je svoju mubarek ruku. Pomislih: Bože, koliko je jednostavan, koliko nura izlazi iz ovog lica, koliko vjere se osjeti iz ovog čovjeka. Pružio sam ruku, a Halil Brzina, zamjenik komandanta Sedme muslimanske brigade, pored njega je i pojedinačno nas predstavlja. Kad je krenuo mene da predstavi, predsjednik kratko reče: “Znam ja Haruna.“ U meni je to izazvalo neviđeni ponos. S predsjednikom smo nastavili druženje u Domu penzionera u Zenici, gdje nam se obratio riječima: “Nama je čast da smo među ljudima koji su poznati širom BiH u borbi za narod.“