Obećala sam ti majko da ću doći, da ti ispričam kako nam je bez tebe, ispovijeda devetogodišnja djevojčica glave naslonjene na zeleni bašluk majčinog mezara.Moram ti reći, da sam sve zavjese sama oprala i ponovo ih postavila. Naučila me tetka Alma prati u veš mašini. Znam majko i kako treba prati bjelinu a kako ostalo. Naučila me i kako postaviti veš da se suši. Prvo manja pa veće odjeća.. Nekoliko puta je dolazila i majka Hasiba i samo plače i gleda u mene i Azura.I ostavi nam hediju i opet plačući ode. A meni i Azuru treba neko da priča sa nama.Iako smo još mali, fali nam da nas neko hvali. Fali nam i da nam neko kaže šta treba a šta ne treba raditi. Moram ti reći majko da je Azur popravio matematiku.Tablicu množenja zna napamet, a jednačine radi “ko vodu”. Gledam majko često u oca.Ne priča puno. Skoro nikako. Samo puši i ponekad pogleda u nas. Ali kad pogleda oboje nas zagrli i počne milovati. Čudno nam majko, jer nije to radio dok si ti bila sa nama. A onda se zatvori u sobu i kad izađe oči su mu crvene. Plače majko. Djed i nana su stalno tu, a ja ne volim da me onako gledaju. Kao da me žale. Želim da mene i brata gledaju kao prije. Da se raduju našem susretu.Da nam pričaju priče o ranijem vremenu.Od kad tebe više nema, kao da i oni gube snagu.Kao da gube bitku sa tugom koja ih slama. Kao da to više nisu oni stari djed i nana iz vremena kad si bila s nama.I kad smo bili sretni. Ja sam majko iz takmičenja iz matematike osvojila prvo mjesto.Iako me učitelj htio izostaviti i poslati drugu djevojčicu na takmičenje jer je mislio da će me obeshrabriti tvoj odlazak i da neću biti na visini. A ja sam majko, za inat bolu iz dubine moje djetinje duše dala sve od sebe.. I osvjetlala obraz. I učitelju, i školi i tebi,što mi je najdraže.Ponekad te sanjam majko. Uvijek isti san. Ti postavljaš ručak a meni rukom pokazuješ da poredam zdjelice sa salatom. I nikada ti nisam čula glas u snu. Samo mi s osmjehom pokazuješ šta mi je raditi..A tako sam poželjela čuti te..Neku noć te je Azur u snu dozivao. Bilo me strah, ali sam ga pustila. Dozivao te isto onda kao kada bi imao temperaturu, pa da ti svojim umilnim glasom otkloniš boli. Nisam mogla zaspati do svanuća. Još da ti kažem da je povrće u plasteniku samo za poželjeti. Radovno ubirem paradajz, krastavce i paprike. Ja se brinem majko o njemu i navodnjavam ga. Samo ne znam kako ću majko kad raspust dođe. Po čitave dane po kući. A sve sjeća na tebe. U svakom ćošku porodične kuće, kao da ćeš banuti svakog trenutka. I da se svi probudimo i skontamo da je ovo bio samo san. Biće teško majko, ali biću jaka. Zbog brata. Zbog tebe.. Neću dopustiti da se osjeti da te nema. I …doći ću opet za mjesec. Da vidim jesu li se omladile ruže koje sam danas zasadila na tvom kaburu.I koje sam zalila kišom svojih suza od kojih je svaka dova. Da te dragi Bog nagradi za sve ono što si pružila nama. Dok si bila tu..Volim te majko…
Elvir Peštalić
