Razgovarala: Redakcija Tutinskih novina
Biografija:
Izudin Ašćerić rođen je 1995. godine u Novom Pazaru, a odrastao je u selu Gluhavica kod Tutina. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom kraju, a potom i master studije geografije u Kosovskoj Mitrovici.
Zaposlen je kao profesor geografije. Poezijom se bavi od rane mladosti, a 2023. godine objavljuje svoju prvu zbirku pjesama pod nazivom “Sirovo perje”. Njegove pjesme prepoznate su i objavljene u književnim časopisima, a učesnik je više značajnih književnih manifestacija širom Sandžaka i Srbije.
U vremenu kada se mnogi bore sa ubrzanošću svakodnevice i sve češće zaboravljaju da zastanu i posmatraju nijanse dana, iz Gluhavice nam dolazi glas pjesnika koji upravo to čini — zaustavlja trenutke i pretače ih u stih. Izudin Ašćerić, profesor geografije i pjesnik, u svojoj prvoj zbirci Sirovo perje, donosi glas tišine, boje sjećanja i zvuk akšama.
U ovom razgovoru, donosimo intiman pogled u njegov svijet — od prve napisane pjesme do književnih večeri koje sve češće prepoznaju njegov rukopis.
Kako je sve počelo? Od geografije do poezije?
Geografija mi je bila putokaz kroz stvarnost, ali poezija — ona je bila saputnik kroz ono unutrašnje. Odrastajući u Gluhavici, sa djetinjstvom koje je imalo svoje tihe tuge, poezija je došla ne kao bijeg, već kao oblik prepoznavanja. Prva sjećanja vezana su za dedu koji je čitao vjerske knjige, ostavljajući neizbrisiv trag u našem domu i meni. I mada su me tada više zanimale vanjske slike svijeta, u meni je rasla potreba da zabilježim ono što je neizgovoreno.
Kada si napisao prvu pjesmu i šta ju je pokrenulo?
Zapisao sam je u prvom razredu osnovne škole, iza jedne školske fotografije. Tada nisam znao da je to pjesma, samo sam pokušao uhvatiti osjećaj koji nisam mogao izgovoriti. Godine kasnije, u studentskim danima, počeo sam zapisivati stihove na salvetama, komadićima papira, u rokovnicima… Ti prvi zapisi su bili samo za jednu osobu. Roditelji nisu znali da pišem, a onda je jednog dana u kuću ušla knjiga – Sirovo perje.
Zašto baš “Sirovo perje”?
To je pojam koji i mene i dalje zbunjuje, ali i inspiriše. Ne nalazi se eksplicitno u pjesmama, ali prožima svaku. Simbolizira onu neizbrušenu, iskonsku riječ, tišinu koja nosi boju. Zbirka je nastajala dugo, tiho, kao što raste misao koja nije spremna da se kaže, ali mora da se zapiše.
Kako izgleda tvoj proces pisanja?
Poezija za mene nije samo inspiracija. To je i rad, povratak stihu, njegovo brušenje. Kroz radionice sa Enesom Halilovićem i Nadijom Rebronja naučio sam da pjesma mora biti ono što jeste — iskrena, lična, zrela. Radim na novoj zbirci pod radnim naslovom Bademasta erebija, a u njoj su pjesme koje se pišu godinama. Neke od 2017., neke od juče.
Kako si doživio svoje prvo objavljivanje?
To je bio jedan poseban trenutak. Bio je 17. novembar 2023. godine. Držao sam prvi primjerak u rukama, u plavoj teksas jakni, negdje blizu hotela Vrbak. Samo nekoliko dana kasnije, u Tutinu, u Kući mira, imao sam svoj prvi javni nastup. Tada sam shvatio da riječi više nisu samo moje — one pripadaju svima koji ih čitaju.
A kako danas izgleda tvoj književni put?
Učestvovao sam na značajnim manifestacijama: 45. Tutinski književni susreti, Sandžački književni susreti u Novom Pazaru, Abdagićevi susreti u Sjenici… Objavljivanje u časopisima poput Akt, Trag, u Politikinom kulturnom dodatku, kao i podrška velikana poput Miljenka Jergovića, donose potvrdu da poezija stiže gdje treba. A najveća potvrda su ljudi koji ti priđu i kažu: “Pročitao sam tvoju pjesmu.”
Šta bi preporučio čitaocima Tutinskih novina?
Najprije — da čitaju. Čitanje je čin otpora zaboravu i površnosti. Da biste osjetili svijet, morate prvo osjetiti rečenicu. Preporučujem klasike — Crnjanskog, Selimovića, Cvajga, Dostojevskog… Ali i našu bošnjačku književnost: Sijarića, Karahasana, Halilovića, Rebronju… Naši pisci imaju što da kažu, samo ih treba čuti.
I za kraj — poruka?
Možda ona iz Stranca Albera Kamija: “Najteže mi je bilo što sam imao misli slobodnog čovjeka.” Čuvajmo ono u nama što je djetinje, iskreno, neukrotivo. Sačuvajmo slobodu — makar je zapisivali.
Izbor iz poezije:
PSI
Postoje tri vrste pasa
Imamo pse koji se rode među psima
Ostaju da budu kao oni, i tako sve dok ne uginu od bolesti
iligladi
Imamo pse koji se rode u uređenim domovima
Izlaze u šetnje, zdravo se hrane, toplo im je, ali ih vode
za povodac
I treće, pse koji se rode
Među psima
Dijele istu hranu, hladnoću, tjeskobu, ali vjeruju i rizikuju
Ostavljaju pse iza, lutaju sa nadom, zaboraviš da ih je ikada
i bilo, a onda
Jednog psećeg dana prođeš pored njihovog doma, vidiš
da nemaju povodac
Da nisu sami, i da se ne osvrću na prolaznike
Pronašli su kosku, koju su prećutali, jer psi i povodci
ne vjeruju u slobodu
FRAGMENTI
Pokretan, čudan, svoj
Idem svukuda, prikupljam divlje i tuđe
Suvo, pogrbljeno drveće mi se smiješi
Sklapam fragmente svoje, nežno režim iz koščatih badema
Detlići brižljivo šapuću, a vrane grabe posljednji nakit i odlaze
Počinje novo godišnje doba
Ni nemam sa čime da te uporedim
Ti si ja koje je uspijelo bez mene
…
DRUGI KOMŠIJA BRETONOV
Na crvenom, u crnom, držeći bijelo, mlaz slanog putnika
poče da se kori
Stare bore mladića behu prepreke, što se nižu, nigdje kraja
putu, nigdje ostanak toku
Ala je teško, ala je surovo u doba suše biti mlaz
Ala je teško uspavati se, pred sastavak, pred susret sakreacijom
svog pravog toka
Kako zagrliti drugog da postaneš, a onda kad to uradiš, kako
se oprostiti
San – java pobedila nije
Prekratak je
Nek su grube riječi onih koji ne grle, sve dok tvoje jesu,
dok greju ovo nazeblo srce
Ne čujem ih, o ne čujem
(…)
Izudin Ašćerić — pjesnik akšama, fragmenta i tišine. U njegovim stihovima odzvanja ono što često zaboravljamo da oslušnemo: sebe.
Tutinske novine
